Glagolima biti, imati i trebati svojstvena je sintakticko-semanticka viseznacnost. Tako je primjerice biti suznacan kada dolazi kao pomocni ili kao kopulativni, odnosno kao perifrazni glagol. Samoznacnim se smatra onda kada dolazi u recenicama u kojima ne gubi svoje leksicko znacenje, odnosno u kojima znaci ‘postojati’, ‘boraviti’ i sl. (Silic i Pranjkovic 2005: 290). Dolazi li u tim i slicnim znacenjima, podvodi se pod egzistencijalne (npr. Silic i Pranjkovic 2005, Kuna i Belaj 2013, Belaj i Tanackovic Faletar 2014, Brac i Bosnjak Botica 2015), odnosno govori se o egzistencijalnim konstrukcijama ili predikatima (Zovko Dinkovic 2011: 280). Egzistencijalnim glagolima u hrvatskome dosad je uglavnom pristupano s kategorijalnog aspekta (npr. Birtic 2001, Kordic 2002, Zovko Dinkovic 2011, Kuna i Belaj 2013), dok se njihov sintakticki status nije analizirao. Primjerice u dosadasnjim analizama kategorije egzistencijalnosti, odnosno egzistencijalnih glagola i njihovih dopuna, nije raspravljano o sintaktickom statusu glagola biti u recenicama tipa Nije bilo struje, Luke nije bilo na nastavi, Luka nije bio na nastavi, Luka je u Zagrebu i sl. Je li status glagola biti u svim navedenim primjerima isti? Kakav je sintakticki status njegovih dopuna? Ista se pitanja namecu i kada je rijec o glagolima imati i nemati i dopunama u primjerima Ima/Nema struje, Luke nema na nastavi i sl. ili pak o glagolu trebati i njegovim dopunama u primjerima Luki treba kruh, Luki treba kruha, koji se ovim radom prvi put uvodi u raspravu o egzistencijalnim glagolima. Primjenjujuci metodologiju kognitivne gramatike te ruske i njemacke tradicije gramatike zavisnosti i polazeci od teze da ispražnjavanje leksickoga znacenja glagola rezultira njegovom vecom nesamostalnosti, odnosno vecom ovisnosti o obveznoj predikatnoj dopuni, pokusat cemo doci do odgovora o sintakticko-semantickome statusu glagola biti, imati (nemati) i trebati.