Abstract
Ovaj tekst, kao nastavak našega promišljanja o dispozicijama za pedagogično djelovanje, kritička je refleksija vlastite profesionalne svakodnevice u kojoj detektiramo brojne dileme vezane za svrhu pedagoške profesije. Točke prijepora, poput – biti neutralna ili angažirana, graditi distanciran ili prisan pedagoški odnos, prioritizirati vlastitu ili tuđu dobrobit, odbijati ili prihvaćati sukob kao potencijalni agens promjene – izmještamo iz hodnika, predavaonica i učionica u kojima bivamo te, izlazeći time iz komforne zone nepromišljanja o njima, apostrofiramo ambivalentnu pojavnost dihotomije javno–privatno u skrivenome kurikulumu tih prostora. Promatrajući dispozicije kao za autonomno pedagogično pedagoško djelovanje prediktivna uvjerenja i osobine razvijajućega karaktera, u radu zagovaramo napuštanje shvaćanja pedagoginja kao neutralnih profesionalki apstrahiranih od osobnih uvjerenja, kvaliteta i ograničenja te u fokus stavljamo etičnost, refleksivnost i autentičnost kao temeljne dispozicije za pedagogično djelovanje usmjereno k podupiranju mogućega i transformativnoga u pedagoškome odnosu. Rad zaključujemo promišljanjem odgovornosti studijā pedagogije i samih pedagoginja za kultiviranje opisanih dispozicija.
Highlights
Djelujući u posljednjih desetak godina kao pedagoginje na jednoj visokoškolskoj instituciji, primijetile smo da naša profesionalna svakodnevica biva obilježena brojnim dilemama vezanima za svrhu pedagoške profesije
Promatrajući dispozicije kao za autonomno pedagogično pedagoško djelovanje prediktivna uvjerenja i osobine razvijajućega karaktera, u radu zagovaramo napuštanje shvaćanja pedagoginja kao neutralnih profesionalki apstrahiranih od osobnih uvjerenja, kvaliteta i ograničenja te u fokus stavljamo etičnost, refleksivnost i autentičnost kao temeljne dispozicije za pedagogično djelovanje usmjereno k podupiranju mogućega i transformativnoga u pedagoškome odnosu
U akademskome kontekstu ta je dihotomija ponajviše vidljiva kako u individualnome pozicioniranju u svakodnevnim interakcijama i neslaganjima, u kojima se pozivanje na važnost pedagoginjine objektivnosti i neutralnosti koristi kao instrument relativiziranja važnosti preuzimanja odgovornosti za rješavanje delikatnih, vrijednosno polariziranih problema, tako i u odabiru predmeta znanstveno-istraživačkoga rada, pri čemu se bavljenje temama koje dovode u pitanje društveni status quo ili pripadaju sferi kolektivnoga tabua povezuje s mladenačkim žarom i naivnošću, dok se preferiraju teme koje ostavljaju malo prostora za propitivanje njihove znanstvene objektivnosti i neutralnosti
Summary
Brojne/brojni su autori(ce) analizirali dileme opisane u uvodu ovoga teksta, a najsustavniji doprinos dan je u okviru kritičke teorije društva i kritičke pedagogije. Nasljeđe autor(ic)a kao što su bell hooks (1994), Antonio Gramsci (1999), Paulo Freire (2002), Peter McLaren (2003) i drugi učestalo koristimo u svome radu, iako smo svjesne različitih kritika koje, kako Ellsworth (1989) i Burbules (1986) sumiraju, kritičkoj pedagogiji zamjeraju utopijsku i visoko apstraktnu razradu ideja emancipacije i osnaživanja, a koje ne reprezentiraju življenu svakodnevicu onih kojima su namijenjene (odgojno-obrazovnih djelatnica), već prvenstveno perspektivu i iskustvo intelektualke u akademiji. Stoga u nastavku ovoga poglavlja ukratko predstavljamo (u uvodu opisanim dihotomijama omeđeno) naše čitanje Girouxova koncepta, dok u narednim poglavljima nastojimo, koristeći ga kao leću za analiziranje ključnih dispozicija pedagoginje za pedagogično djelovanje, argumentirati njegovu pedagogičnost. Osim temeljnih znanja i vještina, smatramo da implementacija ovakve Girouxove vizije obrazovanja od pedagoginje traži i određene specifične kvalitete, koje u nastavku teksta razrađujemo u sklopu koncepta dispozicija za pedagogično djelovanje
Sign-in/Register to view highlights & summary Sign-in/Register to access full text options 
Free) 
Talk to us
Join us for a 30 min session where you can share your feedback and ask us any queries you have
Schedule a call
