Historical-legal aspect of the permanent office of reader and acolyte (can. 230, § 1)

Abstract

Sudjelovanje vjernika laika u posvetiteljskoj službi Crkve ima svoj temelj u krštenju i potvrdi, a za mnoge i ženidbi. U radu se nastoji prikazati kratak povijesni pregled nastanka službe čitača i akolita od ranokršćanskih izvora, njihove dostupnosti vjernicima laicima, sve do postupnog isključivanja i pasivnog položaja laika u Crkvi. U 4. stoljeću liturgijske službe čitača i akolita postupno postaju jedan od nižih redova, kao obvezatna etapa prema svećeničkom ređenju. Drugi vatikanski koncil obnovom slike Crkve donosi promjene u položaju vjernika laika. Zaokret od klerikalizma i pasivne uloge vjernika laika prema njihovu sudjelovanju u trostrukoj Kristovoj službi, poslanju i nezaobilaznoj zadaći u Crkvi vidljiv je u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila (napose SC, LG, AA), koji su bitno utjecali na izradu novog Zakonika kanonskog prava. Autorica u radu analizira odredbu Zakonika kanonskog prava iz 1983. godine o stalnim službama čitača i akolita, koje se podjeljuju laicima muškarcima prema propisanom bogoslužnom obredu (kan. 230, § 1). Na razne se načine tražilo opravdanje za isključivanje žena iz stalne službe čitača i akolita, međutim ne nalazi se dostatno opravdanje na teološkom i pravnom području te je riječ o neopravdanoj diskriminaciji. Uvidjevši potrebu Crkve, papa Franjo proglasio je 10. siječnja 2021. godine motuproprij Spiritus Domini, kojim je promijenio odredbu kan. 230, § 1, otvorivši mogućnost da se laicima, bilo muškarcima bilo ženama, mogu podijeliti stalne službe čitača i akolita.