Ovim se radom ispituje odnos između rukovoditeljevog prepoznavanja povjerenja – percepcije da su podređeni spremni prihvatiti ranjivost uslijed aktivnosti svog neposredno nadređenog – i procjene uspješnosti tima. Podaci su prikupljeni iz više izvora. Preciznije, članovi 196 radnih timova (ukupno 659 zaposlenika) procjenjivali su zajednički doživljaj članova tima o pravednosti njihova neposredno nadređenog te radnoj angažiranosti tima. Rukovoditelji timova (ukupno 196 rukovoditelja) procjenjivali su koliko tim kojim rukovode ima povjerenja u njih, te radnu uspješnost tima. Rezultati strukturalnog modeliranja pokazuju da rukovoditeljevo prepoznavanje povjerenja, odnosno doživljaj rukovoditelja da mu tim kojim rukovodi vjeruje, neposredno povećava procjenu rukovoditelja o uspješnosti njegova tima. Drugim riječima, kada rukovoditelj osjeća da mu njegov tim vjeruje, sklon je pozitivnije procjenjivati uspješnost tima. Dodatno, u radu se provjerava i mehanizam u podlozi navedenog međuodnosa, odnosno razlozi zbog kojih rukovoditeljevo prepoznavanje povjerenja dovodi do pozitivnije procjene uspješnosti tima. Rezultati pokazuju da je rukovoditelj skloniji tim tretirati pravedno kada osjeća da mu članovi tima kojim rukovodi vjeruju. Preciznije, kada rukovoditelj osjeća da mu članovi tima kojim rukovodi vjeruju, radni tim ga je sklon procjenjivati pravednijim, što se očituje u povećanoj klimi pravednosti rukovoditelja – zajedničkom doživljaju članova tima o pravednosti njihova neposredno nadređenog. Povećana klima pravednosti rukovoditelja pozitivno djeluje na radnu angažiranost tima – zajedničko, pozitivno i ispunjavajuće stanje tima koje obilježava energija, posvećenost i udubljenost tima u obavljanje posla, a koje nastaje kao rezultat interakcije i zajedničkih iskustava članova radnog tima. Tako povećana radna angažiranost tima u konačnici pozitivno djeluje i na uspješnost tima. Drugim riječima, rukovoditeljevo prepoznavanje povjerenja pozitivno djeluje na procjenu uspješnosti tima jednim dijelom i zbog povećane klime pravednosti rukovoditelja i radne angažiranosti tima. Dakle, rukovoditeljevo prepoznavanje povjerenja povećava procjenu uspješnosti tima neposredno, ali i posredno, putem klime pravednosti rukovoditelja i radne angažiranosti tima. Osobe katkada ne moraju osjetiti povjerenje onih koji im vjeruju: rukovoditelji ne moraju nužno prepoznati da im podređeni vjeruju, jer povjerenje podređenih u rukovoditelje može biti internalizirano i neverbalno. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da rukovoditeljevo prepoznavanje poklonjenog mu povjerenja od strane njegovih podređenih ima poželjne učinke, prvenstveno na procjenu uspješnosti tima kojim rukovodi, ali i na zajednički doživljaj članova tima o pravednosti rukovoditelja te radnu angažiranost tima.