Abstract
Više je razloga zašto je Josip Cvrtila gotovo nepoznat suvremenim čitateljima, od fizičke odsutnosti iz Hrvatske nakon bijega pred komunistima 1945., preko neuklapanja u realističnu struju u dječjoj književnosti, zbog ciljanoga prešućivanja njegova imena i djelâ zbog kršćanskoga duha kojima su prožeta pa sve do svojevoljnoga zavjeta šutnje u emigraciji. Raščlamba autorova književnoga prvijenca, zbirke Ivanjska noć (1922.), prikazuje Cvrtilu kao anticipatora nekoliko postmodernističkih postupaka. U realistično-bajkovitoj matrici autor miješa književne rodove (poezija i proza) i vrste/žanrove (bajke, basne, legende, crtice i pripovijetke), poigrava se zakonima žanrova, mjestimice je autoreferencijalan, u tkivo priče uvodi stvarne recipijente (dvoje malih susjeda, Ivu i Ančicu), a katkad prepričava okolnosti recepcije pojedinih priča (njihove usmene prezentacije koja je prethodila inačici zapisanoj u zbirci) te otkriva izvore drugih priča. Taj rodovski i vrstovni/žanrovski hibrid koketira s intertekstualnošću, u fokus dovodi metatekstualnost te najavljuje nezasitnu potrebu novih nadolazećih poetika za ogoljavanjem narativnoga postupka.
Sign-in/Register to access full text options 
Free) 
Talk to us
Join us for a 30 min session where you can share your feedback and ask us any queries you have
Schedule a call
