Abstract
Kako su sportovi postali profesionalniji, tako je pobjeđivanje postalo važnije. Naglasak na rezultatu, a ne na sportskoj vrlini i pobjeđivanju u stilu, vjerojatno objašnjava porast slučajeva strateških prekršaja. Iznenađujuće, među filozofima sporta postoje apologeti strateškog prekršaja. Rasprava o strateškom prekršaju u literaturi proizvela je tankoćutna razlikovanja (npr. Cesar Torres: konstitutivne protiv restorativnih vještina) i nevjerodostojna razlikovanja (npr. D’Agostino: ‘nedopušteno’, ali ‘prihvatljivo’ ponašanje). U ovom radu iznosim pregled obrane strateškog kršenja, autora Roberta Simona, te zaključujem da njegovo opravdanje nije uvjerljivo.
Sign-in/Register to access full text options 
Free) 
Talk to us
Join us for a 30 min session where you can share your feedback and ask us any queries you have
Schedule a call
