Putopis Lacroma krunske princeze udove Stephanie i dvorskog marinista Antona Perka

Abstract

U putopisnom djelu Lacroma objavljenom na njemačkom jeziku 1892. g. krunska princeza udova Stephanie (1864.-1945.) donosi opis dubrovačkog otoka Lokruma, njegove bogate kulturne i prirodne baštine te ljetnikovca nastalog Maksimilijanovom adaptacijom benediktinskog samostana. Anton Perko (1833.-1905.), dvorski marinist i princezin osobni tajnik ilustrira to djelo pejzažima i prikazima detalja carske rezidencije te nam taj prikaz otoka pruža jedinstveni uvid u noviju povijest otoka i njegov nekadašnji izgled iz razdoblja imperijalnog ljetnikovca. Članak analizira tekstualni i likovni segment putopisa i njegov značaj za poznavanje novije povijesti i umjetničke baštine otoka.Sažetak:Među brojnim putopisima južne Dalmacije, Dubrovnika i okolice izdvaja se i posebnu pažnju privlači publikacija Lacroma. Autorica teksta je udovica krunska princeza udova Stephanie (1864.-1945.), a ilustracija Anton Perko, dvorski slikar marinist i nekadašnji upravitelj otoka Lokruma. Prvo izdanje pojavilo se 1892. godine na njemačkom jeziku, potom pet godina kasnije i na talijanskom, a članak analizira prvo, njemačko izdanje. Slikar Anton Perko (1833.-1905.) od siječnja 1879. g. boravi na Lokrumu s kraćim prekidima do početka 1881. Sljedeće godine proveo je čitavu zimu na Lokrumu, a zatim se nakon preseljenja krunskog para u Beč i on preselio 1883. godine sa svojom obitelji u austrijsku prijestolnicu. Dramom u Mayerlingu gdje su pod nejasnim okolnostima smrtno stradali Rudolf i njegova mlada ljubavnica Marija Vetsera završena je jedna životna faza i za Perka, no ostao je u službi krunske princeze udove Stephanie, do 1896. g. kad je otišao u mirovinu. Anton Perko nije ostavio svoju autobiografiju, a njegovu poziciju u kraljevskoj kući ilustrira i posebna pozornost koju Stephanie i njena kći posvećuju Perkovoj udovici u trenutku slikareve smrti 1905.g. Godine 1892. izlazi iz tiska i svezak o Dalmaciji, kompleksnog djela Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, kojeg je pokrenuo kraljević Rudolf, a nakon njegove prerane smrti nastavila princeza udova Stephanie, što ju je zasigurno nadahnulo na izdanje zasebnog djela o Lokrumu, upravo zbog njegove bogate povijesti, kulturne i prirodne baštine. Autoričin prikaz Lokruma posvećen je budućim turistima, potencijalnim posjetiteljima sa sjevera, a čitatelja uvodi u otočnu Arkadiju opisima njegova položaja u južnodalmatinskom priobalju, Dubrovnika, a potom se okreće povijesti otoka, njegovih spomenika, navodeći dva izvora. Kroniku Apendius, i Memorie storiche sull'isola Lacroma, objavljenu 1861. g. u Beču. Ilustracije Antona Perka potpuno su podređene tekstu, zaustavljaju se na scenama koje opisuje krunska princeza udova Stephanie i likovno oživljavaju njene opise, donoseći vjerne prikaze detalja što intrigiraju autoricu teksta. Njemačka verzija Lacrome objavljena je pred kraj Perkovog radnog vijeka provedenog većinom uz princa prijestolonasljednika i njegovu suprugu te je svojevrsna sublimacija njegovog rada, funkcija dvorskog tajnika i slikara. Skice za devetnaest ilustracija knjižice o Lokrumu vjerojatno su nastale u ranijim desetljećima, za vrijeme Perkove službe upravitelja otoka Lokruma. Među njegovim djelima doniranim Dubrovačkim knjižnicama čuvaju se tri crtaća bloka manjeg formata naslovljena Lacroma i datirana 1879. i 1880.g., te više crteža i akvarela većih formata s lokrumskim krajolicima. Pasionirani crtač zasigurno je imao puno veći broj crteža Lokruma, no vjerojatno je te radove nakon slikareve smrti otkupila Stephanie, a u dubrovačku zbirku je došao tek manji dio fundusa Perkovih djela. Svojim povijesnim pregledom, opisima arhitekture i vegetacije, naročito suvremenim detaljima taj putopis pruža nam dragocjeni uvid u izgled i život otoka u 19. stoljeću. Naročito su nam značajni detalji interijera ljetnikovca, natpisi na samostanskim ćelijama te Maksimilijanova poezija koje zapisuje i na taj način ih je sačuvala od zaborava i prenijela široj publici. Perkove ilustracije pomno prate tekst, podređujući se potpuno tonu spisateljice, uvodeći nas u osamu otočnih veduta i njegove skrivene ljepote, u duhu konzervativne likovne tradicije na kraju 19. st. On vjerno ocrtava arhitekturu i vidike otoka, carsku rezidenciju te obalu, bilježeći i rijetke stanovnike otoka u mirnoj osami izolacije, u duhu austro-ugarskog orijentalizma kojem je pripadao, ali nam donosi i dragocjene prikaze interijera carskog ljetnikovca, te onodobne vizure otoka, danas gotovo neprepoznatljive zbog bujne vegetacije. Članak analizira tekstualni i likovni segment putopisa i njihove doprinose za poznavanje novije povijesti otoka, imperijalne rezidencije i prirodne baštine.