Abstract
Rad se bavi problematikom izricanja smrti u suvremenom hrvatskom pjesništvu posljednjih 30-ak godina, točnije, u okvirnom razdoblju od 1990. do 2020. Smrt je za čovjeka oduvijek bila intrigantan fenomen, nerijetko traumatičan i teško u potpunosti objašnjiv racionalnim kategorijama, a u književnosti je oduvijek nalazila prostor svoje umjetničke reprezentacije. Fokus ovoga istraživanja jest sagledati načine na koje suvremena poezija izriče fenomenologiju smrti i smrtnosti, ali i steći uvide u semantičke aspekte smrti i čovjekova odnosa prema njoj koji su prisutni u suvremenim pjesničkim praksama. Analitička čitanja izdvojenih paradigmatskih primjera poetskog izricanja smrti u pjesništvu posljednjih triju desetljeća metodološki su utemeljena na postulatima i uvidima konceptualne poetike i njezina funkcionalnog razmatranja uloge tzv. konvergentnih i divergentnih poetskih struktura s obzirom na podizanje odnosno spuštanje govorne energije u pjesničkome tekstu i profiliranje njegove emocionalne stratifikacije. Također, u pozadini konkretnih tekstualnih analiza i zaključaka koji iz njih proizlaze nastoji se ocrtati generalno stanje pojava i mijena u hrvatskom pjesništvu s kraja 20. i početka 21. stoljeća, kako s obzirom na problematiku smrti, tako i s obzirom na neke druge vidljive tendencije kao što su (ne) postojanje generacijskih determinanti i izrazita heterogenost pjesničkih prosedea.
Sign-in/Register to access full text options 
Free) 
Talk to us
Join us for a 30 min session where you can share your feedback and ask us any queries you have
Schedule a call
