Abstract
Polazeći od rizika kantijanske filozofije da sve zatvori unutar čvrstih granica sustava uma i isključi izvanjski, prijeteći ostatak onkraj tih granica, Jacques Derrida nastojao je dekonstruirati napor metafizike u izgradnji umjetnih mostova preko pukotina filozofijskih sustava, obično uzrokovanih probojem ovoga neupravljivoga izvanjskoga ostatka koje se podčinjava autoritetu metafizičkoga logosa. S obzirom na to da je u kantovsku sustavu taj izvanjski ostatak nazvan parergon, slijedili smo paradoksnu strukturu parerogna, najprije na osnovama mističko-religijskoga iskustva, a zatim na osnovama estetičko-umjetničkoga iskustva. Ističemo da Derrida obrće metafizičku perspektivu i argumentira da je parergon pouzdana, propusna, neodlučena granična struktura, nesvodivo upletena između svega što je zatvoreno unutar formalnih granica i a-formalnoga ostatka koje završi vani. Originalna derridaovska argumentacija dekonstruira razlikovanje između ergona i parergona i cjelokupnost metafizičkih opozicija te nas vodi prema neodlučivoj parergonalnoj granici.
Talk to us
Join us for a 30 min session where you can share your feedback and ask us any queries you have
Schedule a callSimilar Papers
Disclaimer: All third-party content on this website/platform is and will remain the property of their respective owners and is provided on "as is" basis without any warranties, express or implied. Use of third-party content does not indicate any affiliation, sponsorship with or endorsement by them. Any references to third-party content is to identify the corresponding services and shall be considered fair use under The CopyrightLaw.
