MESO I PIJESAK: Rasvjetovljenje slike i afektivna logika tijela u slikarstvu Francisa Bacona – Deleuzeov uvid

Žarko Paić

doi:10.15291/ars.3192

Abstract

Autor u analizi slikarstva Francisa Bacona nastoji preispitati koliko je „kanonska” knjiga Gillesa Deleuzea još uvijek dostatna za mogućnost uvida u ono što ovo slikarstvo uistinu hoće – dospjeti do krajnjih granica rasvjetovljenja slike i afektivne logike tijela. Pritom se u suprotstavljenosti povijesno-umjetničkoga puta tumačenja i onoga filozofijskog pokazuje kako svaka isključivost ne pridonosi željenomu rezultatu. U kritičkome razmatranju ovoga prijepora, posredovanoga novijom literaturom o tome koliko je uopće održiva Deleuzeova postavka o Baconu kao o „antinarativnome” i „antireprezentacijskome” slikaru nasilja i histerije u suvremenome svijetu spektakla potrošačkoga kapitalizma, autor tvrdi da se pitanje slike u Bacona mora raščistiti na tlu razumijevanja onoga što u opreci „mesa” i „pijeska” proizlazi iz tzv. ranoga i kasnoga opusa ovoga paradigmatskog slikara korporalnoga obrata. To se ponajprije odnosi na ono kako analiza Figure i „logike senzacije” u Deleuzeovu tumačenju otvara pitanje koliko je Francis Bacon uopće slikarstvo zatvorio u vlastiti prostor „hipnotičkoga učinka” stvaranja nastojeći na zasadama Cézannea i Van Gogha obujmiti predmet slikanja vlastitim „dijagramom” koji umjesto skica preuzima funkciju intuitivnoga mišljenja u trenutku, neponovljivoga i jednokratnoga poput bljeska sunca u zrcalu.

Highlights

Ključne riječi: Bacon, Deleuze, tijelo, senzacija, meso, pijesak, korporalni obrat, hipnotički učinak, slika, dijagram. In his analysis of Francis Bacon’s painting, the author seeks to examine how Gilles Deleuze’s “canonical” book is still sufficient for a possible insight into what this painting wants – to reach the extreme limits in the de-worldization of the image and the affective logic of the body
In opposition to both the art-historical path of interpretation and the philosophical one, it is shown that not every exclusivity contributes to the desired result
In a critical review of this controversy, mediated by the recent literature on the viability of Deleuze’s view of Bacon as an “anti-narrative” and “anti-representational” painter of violence and hysteria in the contemporary spectacle of consumer capitalism, the author argues that the issue of Bacon’s image must be clarified based on understanding what arises from the early and late oeuvre of this paradigmatic painter of the corporeal turn in terms of opposition between “meat” and “sand”. This primarily refers to the fact that the analysis of Figure and the “logic of sensation” in Deleuze’s interpretation raises the question to what extent Francis Bacon enclosed painting in his own space of the “hypnotic effect” of creation, trying to embrace the subject of painting with his own “diagram” that, instead of the sketch, takes on the function of intuitive thinking in the moment, unrepeatable and singular like a flash of sunshine in a mirror

Summary

Korporalni obrat i njegove granice

Za Deleuzea se Bacon može smatrati slikarom tijela-bez-organa. Na taj se način logika senzacije u rastjelovljenju kao novomu utjelovljenju zbiva u procesima deteritorijaliziranja strojeva želje. Ne može se ipak izbjeći umjesni prigovor povjesničara umjetnosti i suverenoga znalca Baconova opusa kao što je to Martin Harrison da nije utemeljen stav kako Francis Bacon odbacuje „povijesnu perspektivu” te da Deleuze pogrešno objašnjava ulogu „slučaja” i „akcidentalnosti” u njegovu slikarstvu pouzdajući se potpuno u razgovore koje je slikar vodio s Davidom Sylvesterom, a koje Harrison smatra najvećom mogućom „umjetničkom mistifikacijom”[37]. Dakle, Deleuze odbija rezolutno sve što bi Bacona dovelo do „realizma” u novome ruhu s pomoću fotografije, animacije i filma, onda to ne znači da otklanja kako se u slikanju Figure „glava” i „ruku”, raskomadanih tijela i histeričnih „figura” na platnima ne pronalaze i tragovi povijesnoga taloga iskustva koje je stvorilo reakciju na ono što je Foucault analizom Las Meninasa prokazao kao iluziju episteme barokne reprezentacije.

Pijesak bez vremena – Kraj senzacije?

Platforme od struna