Hrvatska epika XVI i XVII stoljeća prema evropskoj književnoj baštini

Franjo Švelec

doi:10.15291/radoviling.2323

Abstract

Pišući kako je svoju Juditu (1501) sastavio »po običaju naših začinjavac i jošće po zakonu (...) starih poet«, Marko Marulić je nedvosmisleno i točno odredio svoje pjesničko ishodište u knji- ževnoj tradiciji vlastitog jezika i u bogatoj epskoj tradiciji evrop- skoj, u prvom redu grčkoj i rimskoj, a onda i talijanskoj. Odredio je u stvari putove na sjecištu kojih se rodila čitava hrvatska svje- tovna književnost, i ne samo rodila nego i dalje rasla, samo su funkciju »začinjavac« sve više preuzimali sami tvorci te književnosti, pa je gotovo svaki od njih kao svoga »začinjavca« mogao naznačiti kojega od svojih prethodnika ili više njih. U takvu se odnosu — imamo li u vidu epiku — sasvim lijepo mogu promatrati Zoranić i Krna- rutić prema Maruliću, Baraković prema Zoraniću i Maruliću, Gun- dulić prema Vetranoviću i vjerojatno prema Maruliću, a N. i P. Zrinjski prema Kmarutiču.

Highlights

Pišući kako je svoju Juditu (1501) sastavio »po običaju naših začinjavac i jošće po zakonu ( ...) starih poet«, Marko Marulić je nedvosmisleno i točno odredio svoje pjesničko ishodište u književnoj tradiciji vlastitog jezika i u bogatoj epskoj tradiciji evropskoj, u prvom redu grčkoj i rimskoj, a onda i talijanskoj
Ali splitski pjesnik samo do stanovite granice respektira »za kone starih poet«, jer stari se pjesnici, prema njegovim vlastitim
Na sličan su način postupali i po neki zapadnoevropski pisci davno prije Marulića, polazili su naime od zakona klasične poezije da za one koji ne znaju latinski prikažu biblijske teme.“ U obradi same Judite, međutim, Marulić nije imao prethodnika, bar ne u jezicima koje je on poznavao ni u zemljama koje su mu bile bliske.[3]

Summary

Introduction

Pišući kako je svoju Juditu (1501) sastavio »po običaju naših začinjavac i jošće po zakonu ( ...) starih poet«, Marko Marulić je nedvosmisleno i točno odredio svoje pjesničko ishodište u književnoj tradiciji vlastitog jezika i u bogatoj epskoj tradiciji evropskoj, u prvom redu grčkoj i rimskoj, a onda i talijanskoj. Mislim, jasno proizlazi da je svaki od navedenih pisaca — a to upravo i jesu autori epskih spjevova u hrvatskoj književnosti XVIiXV II stoljeća —- već posredstvom jednoga ili više domaćih svojih pjesničkih prethodnika bio na određen način u kontekstu evropske literature, kao što su i »začinjavci« (pod kojima se u širem smislu podrazumijevaju anonimni autori hrvatske srednjovjekovne književnosti) participirali u kulturnom zasjeđništvu Evrope.

Results

Conclusion