Abstract
Velika Britanija je primarno zbog njenih strateških interesa na Istoku i održanja ravnoteže u Evropi u 19. stoljeću važila za zaštitnika Osmanskog carstva, a zalaganje za očuvanje nezavisnosti i integriteta osmanske države bili su proklamirani temelji britanske politike u Istočnom pitanju. U tom pravcu se Britanija obavezala tri puta: Pariškim i Tripartitnim sporazumomiz 1856, te Londonskim iz 1871. godine. Podršci Porti je dodatno doprinosilo mišljenje u Londonu da moguće alternative osmanskoj vlasti na jugoistoku Evrope i na Bliskom istoku (ruska kontrola tih prostora ih vlast novonastalih balkanskih hrišćanskih kneževina) neće Velikoj Britaniji i Britancima omogućavati slobodan prolaz ka Indiji i slobodnu trgovinu i zaštitu već uloženog kapitala, kao stoje to slučaj s Osmanskim carstvom. Odbrana britanskih interesa na globalnom nivou podrazumijevala je snažnu flotu i spremnost da se ista upotrijebi kada druge metode ne uspiju. To je bila krajnja mjera, a prijetoga Velika Britanija je svoje interese i interese svojih podanika branila državnim autoritetom i razgranatom diplomatskom i konzularnom mrežom. 0 tome govori i činjenica daje u drugoj polovini XIX stoljeća samo u evropskom dijelu Osmanskog Carstva imala 10 konzulata i 16 vicekonzulata.
Sign-in/Register to access full text options 
Free) 
Talk to us
Join us for a 30 min session where you can share your feedback and ask us any queries you have
Schedule a call
