U ovom ću članku razmotriti stavove Friedricha Nietzschea o demokraciji u svjetlu njegova deklariranog aristokratizma. Najprije ću se osvrnuti na Nietzscheov perfekcionizam, tj. njegovo uvjerenje da se čovječanstvo može opravdati jedino putem neprestanog napretka koji se očituje u iznimnim pojedincima. Zatim ću ispitati kako je to uvjerenje oblikovalo Nietzscheove političke stavove, osobito njegovu zloglasno kritičku poziciju prema demokraciji. Nakon toga slijedi rasprava o argumentima Hermana W. Siemensa, koji tvrdi da su Nietzscheovi pogledi na demokraciju i njihov odnos prema njegovim aristokratskim sklonostima nijansirani, kao i o ograničenjima Siemensova čitanja Nietzschea. Na koncu, članak će pokazati kako Thomas Fossen nadograđuje Siemensovu analizu uključivanjem Nietzscheova značajnog patosa distance te naznačiti smjerove za daljnja istraživanja ove teme.

Kierkegaardova teorija demonskog nudi kritički okvir za analizu neizrecive patnje u mentalnim poremećajima. Demonsko se očituje kao tjeskoba pred Dobrim, gdje se vremenska totalnost percipira kao izvor patnje kroz spiralu grijeha i iskupljenja. Taj proces nehotice isključuje patnike iz univerzalnog diskursa usmjeravanjem na grijeh uz istodobno odbijanje iskupljenja. Naše istraživanje otkriva dva voljna paradoksa koja proizvode četiri arhetipa: Sotonino apsolutno prkošenje, Abrahamovu žrtvenu suspenziju, Antigoninu tihu odanost i Mermanovu egzistencijalnu dvosmislenost. Analizom njihovih dijalektika neposrednosti/posrednosti i mogućnosti/nuž- nosti pokazujemo kako obrasci neuspjele transcendencije Abrahama i Antigone oblikuju bitni pokret demonskog. Njihovo paradoksalno izbjegavanje Mermanova modusa očaja naposljetku potiče sotonističku aktualizaciju – beskonačno neprijateljstvo s univerzalnošću ostvareno kroz neizrecivu psihoanalitičku perverziju. Taj vječni pokret održava patnju paradoksalnim izbjegavanjem njezina prividnog dovršenja.

U ovom članku branim argument iz halucinacije temeljen na zamislivosti filozofovih halucinacija koje ne uključuju nikakvu fenomenalnu razliku u odnosu na istinsku percepciju. Riječ je, u biti, o argumentu na osnovi misaonog eksperimenta koji brani tezu da subjektivna nerazlučivost tih dvaju stanja podrazumijeva istovjetnost njihovih objekata. Razmatram protuprimjere i disjunktivističke prigovore upućene na ovu inferenciju te raspravu proširujem na uvjete koji su uključeni u zamišljanje filozofovih halucinacija. Dovoljnim sužavanjem ‘jaza’ između teze o subjektivnoj nerazlučivosti i teze o istovjetnosti objekata odgovaram na Putnamov prigovor temeljen na fenomenalnom soritu i na srodne probleme. Detaljnija analiza uvjeta uključenih u misaoni eksperiment pokazuje da neki uobičajeni prigovori na inferenciju od teze o subjektivnoj nerazlučivosti do teze o istovjetnosti objekata gube svoju uvjerljivost.

Adorno i Horkheimer pokazali su da je Hegel svojim mitom o Apsolutu odveo misao u labirint bez izlaza te su u Odiseju vidjeli arhetip te sklonosti zatvaranju. Gotovo je nemoguće govoriti o napretku Odiseja u filozofiji, a da se ne naglase njegove sličnosti s Hegelovim. U ovom ću radu najprije izložiti probleme Hegelova odgovora na pitanje »Kojim putem ide filozofija?«. Potom ću pokazati da je moguća interpretacija Odiseja koja se suprotstavlja arhetipu što ga Adorno i Horkheimer poistovjećuju s Hegelom, te kako bi takva interpretacija mogla stvoriti novi model filozofskih pomaka.

U dramatičnom kontrastu u odnosu na materijalno nasljeđe, koje je najčešće precizno definirano i distribuirano, duhovno nasljeđe se uvijek iznova sagledava i procjenjuje. Naročito kada je riječ o vrednovanju, uočavamo gotovo nevjerojatne aberacije i nesuglasnosti. Ono što je za jedne neupitna vrijednost, stup europske civilizacije, za druge je fatalni izvor korupcije, zavodljiva inspiracija propasti. Slijedeći primjere Hegela i Nietzschea ukratko ćemo prikazati kako se prikaz helenskog nasljeđa mijenja u skladu s različitim pojmovima povijesti, favoriziranim kod nasljednika. Hegel je pun povjerenja u povijesno kretanje uma, shvaćeno u terminima razvoja i progresa, pa otuda povijest kod njega funkcionira kao medij emancipacije i samospoznaje. Po Nietzscheovu mišljenju, povijest valja promatrati kao štetnu, kao povjerenje u tradiciju koje za rezultat ima dobrovoljno porobljavanje, pa nas ona otuda neizbježno uvodi u problematične situacije, ne samo kao povijest nego i kao prošlost koju zajedno dijelimo.

Na temelju peterostruke sinteze Fichteova Wissenschaftslehre-1804-II ispitujem implicitnu logičku nužnost i svjetsko-planskih epoha i svjetonazora u dvama djelima post-jenskoga razdoblja, u kojima Fichte nastoji objasniti povijest čovječanstva iz a priori plana (Die Grundzüge des gegenwärtigen Zeitalters) te povijest svijesti u njezinu usponu prema višem svjetonazoru (Die Anweisung zum seligen Leben). Svrha je ovoga teksta trostruka: (1) provjeriti odnos izme- đu peterostruke sinteze i svjetonazora; (2) provjeriti odnos između peterostruke sinteze i epoha svjetskoga plana; te (3) provjeriti odnos između točaka 1 i 2. Naravno, postoje ranija istraživanja koja razmatraju oba djela zasebno, no nijedno ne uspostavlja preciznu korelaciju između svjetonazora i svjetsko-planskih epoha. Ovaj članak nastoji popuniti tu prazninu.

Ovaj članak objašnjava načelo univerzalnog gostoprimstva u Kantovoj političkoj filozofiji, s naglaskom na prava izbjeglica zajamčena u okviru pojma vječnog mira. Treći definitivni članak vječnog mira jest načelo univerzalnog gostoprimstva, tj. pravo svakog stranca da, u slučaju dolaska na tuđi teritorij, ne bude dočekan neprijateljski. Temelj tog načela jest teza da nitko izvorno nema više pravo boraviti na nekom mjestu na Zemlji od drugoga, budući da pravo na posjet pripada svim ljudima. Ispitat će se u kojoj se mjeri to pravo poštuje te će se pokazati kako Kant, unatoč tome što je imao nekoliko kontroverznih stavova o rasnim i drugim razlikama među ljudima, ujedno može biti relevantan sugovornik o najosjetljivijim problemima kao što su ljudska prava, prava manjina i prava izbjeglica. Tri stoljeća nakon njegova rođenja, Kant ne samo da je i dalje aktualan nego, čini se, potrebnijim nego ikada.

Ovaj članak povezuje radove Nussbaum, Habermasa i Heideggera u kritici neterapeutskog preinačavanja genoma radi ljudskog poboljšanja. Primjedbe koje iznosi Habermas u svojem djelu Budućnost ljudske prirode proširuju se i dodatno argumentiraju. Pokazujemo kako je ‘poboljšavajuće’ preinačavanje oblik objektifikacije. Slažemo se s Habermasom da su terapijske primjene preinačavanja genoma dopuštene, ali ne slažemo se s onima koji zagovaraju tehnologiju genetičkog poboljšanja. Analizu nadopunjujemo Heideggerovim shvaćanjem tehnologije, pri čemu pokazujemo da genetičko poboljšanje može biti oblik tehnološkog uokvirivanja koje objektivira i narušava samorazumijevanje, slobodu, autonomiju i mogućnosti preinačene osobe. Umjesto toga, tvrdimo da objektifikaciju genetičkog poboljšanja treba ‘osloboditi’ od nerođenog djeteta kroz uvažavanje Heideggerove Gelassenheit, što svakom čovjeku omogućuje slobodu i priliku da u potpunosti ostvari i razvije svoje neskriveno mjesto i dom u svijetu, umjesto da mu ono bude nametnuto.

Prvi dio rada, suprotno Hegelovoj dijalektici, prikazuje glavna obilježja Adornove negativne dijalektike i njegovu tematizaciju Auschwitza kao »apsolutne negativnosti«. Drugi dio rada posvećen je Lyotardovu preuzimanju i radikalizaciji negativne dijalektike sve do njezine suspenzije, kao i njegovim zapažanjima o projektima (univerzalne) emancipacije za koje je bio uvjeren da obilježavaju modernost – i koji su doveli do Auschwitza. U sljedećem dijelu osvrćemo se na neka zapažanja upućena Adornu u vezi s njegovom »fascinacijom« Auschwitzom i navodnom nepravdom koju je Lyotard počinio postmodernističkim raskidom s modernošću na toj osnovi. Završni dio rada uglavnom je posvećen Claussenovu povratku Adornovom teorijskom narativu o Auschwitzu i obrani njegove relevantnosti za današnje vrijeme.

U ovom članku, autor cilja primijeniti nasljeđe marksističke kritike svakodnevice radi analize fenomena prekarnog rada u suvremenom društvu. S obzirom na to da je pitanje otuđenja rada središte marksističkog tumačenja svakodnevice, postavlja se pitanje o tome kako prekarnost, kao apsolutno otuđenja rada, pogađa svakodnevicu nesigurno zaposlenih pojedinaca. Autorov je temeljni stav taj da je prekarni rad strukturno obilježje kapitalističkog načina proizvodnje, čije manifestacije evoluiraju u skladu s tehnološkim razvojem. U toj perspektivi autor slijedi Marxov opći zakon kapitalističke akumulacije izražen u pogl. 25, sv. 1 Kapitala, koji sadrži zoran opis »viška populacije« ili »rezervne vojske industrije«. U središtu je ovoga istraživanja pitanje toga kako suvremene manifestacije prekarnog rada utječu na svakodnevicu prekarijata.