The Ideological Transformation of Milan Kučan in 1986-1988: Views on Socialism and the Coexistence of Nations in Yugoslavia

Abstract

Kada je 1986. godine Milan Kučan preuzeo mjesto predsjednika slovenskih komunista, želio je što manje promjena federalnog državnog uređenja i onoga što su komunisti smatrali temeljnim načelima socijalizma, a to su “društveno vlasništvo” i radničko samoupravljanje. Stoga su Kučan i većina njegovih kolega u slovenskom vodstvu i dalje bili vjerni komunističkoj sekularnoj utopiji u njezinoj jugoslavenskoj samoupravnoj inačici. Bio je vrlo kritičan i prema slovenskom nacionalizmu kad je imao otvoreno separatističke stavove, čak se slagao i s prijenosom određenih ovlasti na federaciju. Zalagao se za društvene promjene u dva smjera: 1) davanje više prostora tržišnim mehanizmima u gospodarstvu nauštrb državne regulacije i 2) politička demokratizacija koju bi kontrolirali komunisti, iako s potpuno neodređenim ishodima. Obje su orijentacije bile zajedničke jugoslavenskom komunističkom establišmentu tih godina, iako je slovenski ogranak predlagao brži tempo od većine ostalih. Jugoslavenski su komunisti u proljeće 1988. dogovorili koherentan program gospodarskih, a donekle i političkih reformi. Kučan je na takav razvoj događaja reagirao s nadom. No, ta su pitanja odmah i daleko bila nadmašena onima o naciji i državnosti. Već 1987. događaji u Sloveniji i Jugoslaviji postali su previše dinamični da bi se Kučanovi planovi mogli održati. Nacionalna mobilizacija javnog mnijenja, koja je 1980-ih započela u Sloveniji i Srbiji, potaknula je duboku transformaciju u svjetonazorima slovenskih komunista. U jesen 1987. došlo je do bujice prosvjeda protiv predloženih amandmana na savezni ustav, a zatim ponovno u lipnju i srpnju 1988. zbog suđenja Janši , kada se s foruma i novina prelila se na ulice i trgove. U oba slučaja Kučan se naposlijetku pridružio nacionalnom pokretu unatoč početnom nedostatku razumijevanja za tvrdnje njegovih protagonista. Postalo je jasno da je jugoslavenska orijentacija slovenskih komunističkih vođa već bila previše apstraktna da bi izdržala izazov koji je postavila nacionalna mobilizacija. Štoviše, komunisti se nisu pozivali na jugoslavenski demos i vidjeli su ga isključivo na razini nacija, dok se moć federacije temeljila na pregovorima i konsenzusu među nacionalnim elitama. Njihovo je jugoslavenstvo stoga moglo brzo nestati tijekom krize legitimiteta komunističke vladavine, poput one u Sloveniji nakon 1987–1988. Nadalje, nacionalni elan koji se proširio s nižih slojeva društva utjecao je i na same komuniste. Kučan se izvrsno nosio s promjenjivom situacijom. Potkraj 1988. već je djelovao kao nacionalni vođa u borbama s federalnim centrom. Također je otišao prilično daleko na mukotrpnom putu odbacivanja osobnog komunističkog identiteta, zacrtavajući put prema svojoj budućoj dužnosti nestranačkog predsjednika neovisne Slovenije.