The future of Israel according to St. Paul

Abstract

Što će se dogoditi s izraelskim narodom nakon što je odbacio Isusa? Ovo pitanje od goleme važnosti nije ostavljalo na miru ni sv. Pavla ni Crkvu prvih stoljeća. Trajno otvrdnuće najvećeg dijela izraelskog naroda u pitanju prihvaćanja Isusa iz Nazareta kao židovskoga očekivanog Mesije, uzrokovalo je da se Pracrkva postupno distancira od sinagoge te da premišlja svoju ulogu u povijesti spasenja. Već u II. st. ovaj proces premišljanja rezultirao je potpunom supstitucijom sinagoge od Crkve unutar povijesno- spasenjskog okvira što je imalo i svoj nastavak kad je riječ o odnosu Crkve s povijesnim Izraelom koji se očitovao najprije u snažnom antisemitizmu crkvenih Otaca, te u kasnijim stoljećima kroz mnoštvo tužnih i ne manje tragičnih epizoda u povijesti odnosa Izraela i Crkve, ostavljajući dojam kao da je Pavlova teologija Izraela cijelo vrijeme bila nevidljiva. Ova bremenita povijest odnosa kršćanstva i Izraela u naše vrijeme svjedoči ljekovitom približavanju i priznanju onog što je Pavlu od početka bilo jasno, a to je organska povezanost i kontinuitet koji kršćanstvo ima s Izraelom kao slikom Božjeg naroda u kojem se ostvaruju Božja obećanja. Promjenu paradigme od Crkve, u prvom redu, donosi Drugi vatikanski koncil deklaracijom Nostra aetate čiji se zaključci u pitanju židovstva u velikoj mjeri baziraju na ispravnom razumijevanju i egzegezi Rim 9−11, čime se u najvažnijim točkama bavi i ova studija. Ova točka singularnosti, kojoj su zasigurno prethodili tužni događaji Šoaha nekoliko desetljeća prije, značila je prekretnicu u teološkom vrednovanju Izraela od Crkve. Revalorizacija položaja Izraela u povijesti spasenja nije ipak u Katoličkoj Crkvi otišla do ekstrema kao u nekim protestantskim krugovima u kojima se rodila teologija tzv. Sonderwega ili posebnog puta spasenja za Izrael neovisno o vjeri u Isusa Krista. Ovakva teologija čini jednaku nepravdu Pavlovoj teologiji Izraela kao i nekadašnje nijekanje Izraelova izabranja. Danas se unutar Katoličke Crkve temi Izraela pristupa s velikim poštovanjem i oprezom, no uvijek sa sviješću da Isus Krist nije samo došao od Židova nego je došao i za Židove. Spasenje Izraela neodvojivo je od kristološke vjere, otajstveno je isprepleteno s dinamikom spasenja pogana, a glavni zalog spasenja Židova jest vjerni Ostatak (Rim 11,1-5) koji uvijek mora postojati u krilu Crkve. Nužnost postojanja ovog Ostatka dok se otvrdnuće dijela Izraela ne ukloni, glavni je pokretač neke vrste navještaja evanđelja prema Izraelu. U naše vrijeme crkveno učiteljstvo taj misionarski impuls želi riješiti bilo kakvih natruha prozelitizma te čak zabranjuje institucionalnu misiju Crkve prema Izraelu.