Svjetlosni oblici Vojina Bakića

Abstract

Tekst razmatra odlike opsežna ciklusa Svjetlosni oblici, nastajala između 1963. i 1970., hrvatskog kipara Vojina Bakića u kojemu je autor, među ostalim, dokazao vještinu mijenjanja jednoga temeljnoga plastičkog problema u brojne uvjerljive i relevantne inačice, doprinoseći tako proširenju skulptorske leksike i u konačnici procesu korjenite transformacije kiparskog mišljenja u hrvatskoj umjetnosti druge polovice 20. stoljeća. Bakić je došao do rješenja skulpture kao serije naizmjence konkavnih i konveksnih, visokoispoliranih i do potpune zrcalnosti izglačanih kružnih diskova pravilna oblika. Funkcionalni i gradbeni činitelj Svjetlosnih oblika jest disk i Bakić objekte stvara adiranjem diskova u različitim međusobnim odnosima. Bakić je iznašao oblikovna sredstva kojima na najdjelotvorniji način posreduje između vlastitih stvaralačkih iznašašća (objekta), odzivne (responzivne) okoline, svjetla te motriteljeva sustvaralačkog reagiranja, čija uloga sve pobrojene čimbenike čini međuovisnima. Kipar precizno postavlja polazišta ciklusa: serijska proizvodnja/tehnološka obrada; udubljenje/ravan; ispupčenje/neravan; prostor/prostorni postav; pattern/shematika rastera; svjetlost; optika/efekt te kinetika/pokret. U tekstu je riječ i o korespondenciji ovog ciklusa s ideologijom Novih tendencija. Bakić očituje da shvaća novu društvenu ulogu svojih ostvarenja, i to ne samo u oblikovanju internih arhitektonskih prostora, nego i u stvaranju novoga plastičko-prostornog karaktera gradova budućnosti