Specifičnosti rada sa slijepim djetetom u vrtiću i školi s posebnim naglaskom na slušnu percepciju

Abstract

Odgoj i obrazovanje djece s oštećenjima vida, a bez drugih utjecajnih teškoća u razvoju, u redovnim vrtićima i osnovnim školama u RH pravo je djeteta zagarantirano važećim Zakonom o predškolskom odgoju i Zakonom o osnovnom školstvu, te pravilnicima vezanima uz zakone. Ipak, često mediji naglašavaju uspješnu integraciju slijepog djeteta kao neobičnu pojavu. U činjenici da se slijepi školuju nema ničeg neobičnog. Slijepo dijete, kao i sva druga djeca, želi igru i druženje s djecom u vrtiću, a u školskoj dobi želi učiti, imati svoj razred i učitelja i živjeti sa svojom obitelji. Da bi integracija slijepog djeteta u redovni vrtić i osnovnu školu bila uspješna, svi sudionici tog procesa moraju timski djelovati i gotovo svakodnevno proširivati svoje kompetencije iskustvima drugih, prateći literaturu, ali i iskustvom stečenim u radu sa slijepim djetetom. Osim stručnih kompetencija koje se odnose na poznavanje specifičnih metoda rada sa slijepim djetetom, a odnose se na detaljno i sustavno usmeno objašnjenje i dopunu podatcima o predmetu koji percipira, posebno dolaze do izražaja socijalne kompetencije. Ako u grupi ili razredu odgojitelj i učitelj stvore ozračje prihvaćanja svakog pojedinog, pa tako i slijepog djeteta, ostala djeca bit će spremna na uvažavanje razlika i pomoć djetetu s posebnim potrebama. Ako ima pozitivna socijalna iskustva u društvu svojih vršnjaka, slijepo dijete ne će reagirati negativnim emocijama na vlastitu sljepoću, niti će se povlačiti iz društva i razvijati negativan osjećaj različitosti. Pogotovo ako učitelj uočava i pohvaljuje aktivnosti u kojima se dijete ističe. Slijepa djeca ne moraju imati poseban dar za glazbu, ali je doživljavaju. Kako bi mogla ravnopravno sudjelovati u svim aktivnostima u vrtiću i školi, odgojitelji i učitelji često koriste igre, ali i ostale aktivnosti u kojima je najvažnija slušna osjetljivost. Ponekad učitelji sa strahom prihvaćaju integraciju slijepog djeteta u svoj razred. To je uglavnom zbog osjećaja nekompetentnosti za rad sa slijepim djetetom, u smislu nemogućnosti pružanja pomoći u radu s brajicom, ili straha da će njegovo uključivanje ometati rad s drugom djecom ili da će samo dijete imati dodatne teškoće u druženju s vršnjacima. U ovom radu opisana su dva slučaja uspješne integracije slijepog djeteta u vrtić i školu. Posebno se navode glazbene igre, koje će koristiti odgojiteljima i učiteljima koji u svojoj grupi/razredu imaju slijepo dijete. Isto tako, elaboriraju se specifičnosti rada u školi koje su regulirane Hrvatskim nacionalnim obrazovnim standardom.