Abstract
Praksa Suda EU-a nije pratila normativnu izdvojenost koncepta nacionalne sigurnosti u odnosu na pravo Europske unije. Sud EU-a tim se pitanjem bavio prvo posredno, a zatim izravno, balansirajući interese nacionalnih sigurnosti država članica s jedne strane te prava koja jamči pravni sustav Europske unije s druge. Važan je zaključak prakse Suda EU-a u takvim slučajevima bio da činjenica da se neka odluka tiče nacionalne sigurnosti države članice ne dovodi sama po sebi do neprimjene prava Europske unije. Najnovijom praksom Sud EU-a prekoračio je dodijeljene mu ovlasti te lišio učinka treću rečenicu čl. 4/2. UEU-a prema kojoj nacionalna sigurnost posebice ostaje isključiva odgovornost svake države članice. Umjesto da se vodio praksom ESLJP-a i postavio određene uvjete nacionalnim zakonodavstvima koja uređuju prikupljanje podataka i postupanja sigurnosnih služba, Sud EU-a praktički je onemogućio učinkovito izvršavanje obveza država članica u vezi s očuvanjem nacionalne sigurnosti.
Sign-in/Register to access full text options 
Talk to us
Join us for a 30 min session where you can share your feedback and ask us any queries you have
Schedule a callDisclaimer: All third-party content on this website/platform is and will remain the property of their respective owners and is provided on "as is" basis without any warranties, express or implied. Use of third-party content does not indicate any affiliation, sponsorship with or endorsement by them. Any references to third-party content is to identify the corresponding services and shall be considered fair use under The CopyrightLaw.
