Patricijski rod Borisi

Abstract

Patricijski rod Borisi prisutan je u Baru barem od 14. st., gdje postoji kameni grb iz 15./16. st.: iskorijenjeni bor na štitu okruženom vijencem, sve unutar nazubljenoga okvira. Pietro Boris i Giacoma rođena Bruti začetnici su istarske grane Borisija. Imali su četiri sina: Bernarda, Marina, Francesca i MarcʼAntonija, a od kćeri poznata je Franceschina. Nakon pada njihovih rodnih gradova Bara i Ulcinja u osmanske ruke 1571., neki se članovi plemićke obitelji Bruti sele u Kopar, a zatim u Carigrad i Moldavsku, gdje im se pridružuju sinovi Pietra Borisa koji se 1592. sele u Kopar. U obližnjem Ankaranu postoji kuća s njihovim grbom: iskorijenjeni bor na talijanskom štitu okruženom trima vjenčićima i slovima V, M, F i B, sve unutar nazubljenoga okvira. Marino Borisio (Borisi) uskoro se seli u Dubrovnik. Bernardo Borisi (Borisius, Borisio) dobio je od rašporskoga kapetana 1593. zapuštena zemljišta u kontradama Acquadizza, Fontane, Monte Pighera i Scoglio Riviera, a dvije godine poslije mletački Senat potvrđuje taj beneficij. Stoga je Bernardo doselio kolone iz Zete te kupio ruševine kaštela Neboise, preuredivši ga u svoje prebivalište pa izgradio uz njega i crkvu. Na te je građevine postavio svoj grb: dva sučeljena lava ispod iskorijenjenoga bora. MarcʼAntonio Borisi (u. 1620.) bio je u službi Serenissime kao dragoman pri turskoj Porti u Carigradu. Uslijed pogoršanja odnosa između Venecije i Osmanskoga Carstva pogubljen je 1620. po nalogu velikoga vezira. Njegov sin Pietro je za 1000 dukata 1648. kupio jurisdikciju nad naseljem i čitavim teritorijem Funtane, stekavši tako za sebe i nasljednike naslov Conte Borisi di Fontane, koji mu je 1665. potvrđen. Kao grb rabio je koso postavljeni kvadrirani štit: na prvom i četvrtom zlatnom polju s plavom glavom stoji čempres prirodne boje koji raste iz zelenoga podnožja pridržan od dvaju uspravnih crvenih lavova sa zlatnom krunom, desni drži u prednjoj desnoj šapi zlatnu krunu, a drugi zlatno žezlo; na drugom i trećem srebrnom polju udesno koso položeni lucanj vinove loze prirodne boje s dvama listovima i jednim plavim grozdom. Iznad štita je kaciga sa zlatnom krunom iz koje, kao nakit, izlaze zlatno, plavo i srebrno nojevo pero. Plašt je desno plav (iznutra) i zlatan (izvan), a lijevo plav i srebrn. Pietrov sin MarcʼAntonio (1637. – 1706.) i braća uspjeli su investiturama rašporskoga kapetana iz 1687. i 1691. dobiti jurisdikciju i pravo ribolova u vodama i luci Funtane, ali su im 1734. ukinuti. Borisi su 1725. uvedeni u popis istarskih naslovnika. Bernardo Borisi (1732. – 1807.) dobio je 1791. od posljednjega dužda Ludovica Manina potvrdu naslova Conte. Nakon propasti Prejasne Republike nova austrijska vlast (1797. – 1805.) zadržava zatečeno stanje, dok francuska vlast (1805. – 1813.) ukida sve dotadašnje društvene i političke odnose. Povratkom Habsburgovaca dolazi do djelomične obnove starih odnosa i priznavanja mletačkih plemićkih naslova.