Oblik kondicionala u funkciji označavanja ponavljane radnje u prošlosti

Abstract

Oblik kondicionala u funkciji označavanja ponavljane radnje u prošlosti Kondicional u funkciji označavanja ponavljane radnje u prošlosti jest odlika hrvatsko-bosansko-srpskog dijasistema (i to ne cijelog) u odnosu na situaciju u drugim slavenskim jezicima. Čini se da je ta upotreba, historijski gledano, zamijenila sličnu upotrebu imperfekta koja je postojala u staroslavenskom i starohrvatskom, posebno u slučaju svršenih glagola, i pogotovo u zavisnim rečenicama, gdje se u suvremenom jeziku habitualni kondicional najčešće pojavljuje. Habitualni kondicional od svršenih glagola, koji je češći nego onaj od nesvršenih, "ispunjava prazninu u sustavu" jer se na taj način može eksplicitno razlikovati ponavljana izvršena radnja (izrečena kondicionalom svršenog glagola) od ponavljane neizvršene radnje ili ponavljanog procesa. Međutim, u suvremenom jeziku konkuriraju mu kako upotreba perfekta nesvršenih glagola u toj funkciji, tako i kondicional nesvršenih glagola. Pitanje je u kojoj mjeri glagolski vid, vrsta ponavljanja (izrečena poglavito priloškim oznakama), povezanost s drugom radnjom ili vanjskim čimbenikom te upotreba u zavisnim ili nezavisnim rečenicama određuju izbor kondicionala. Kao prvi pokušaj odgovora na ovo pitanje, autori su na temelju Amsterdamskog paralelnog slavenskog korpusa (ASPAC) i na temelju dijela Hrvatskog nacionalnog korpusa (HNK) istražili upotrebu habitualnog kondicionala u kombinaciji s nekim frekvencijskim priloškim oznakama, kao i njegovu upotrebu u zavisnim rečenicama s veznicima čim i kad.