Abstract
U radu se ispituje što pojam stvaralaštva podrazumijeva nakon povijesnih avangardi, odnosno neoavangardi i postavangardi gdje dolazi do radikalnog preispitivanja i proširenja pojma umjetnosti sve do točke u kojoj umjetnost samu sebe dovodi u pitanje, postaje neprepoznatljiva čisto zamjedbenim svojstvima te se potvrđuje kao neka vrsta filozofije. Često se navodi kako je umjetnost time došla do kraja svojeg povijesnog razvoja, odnosno do „povijesne samosvijesti koja je u stanju prepoznati sve povijesno determinirane razlike.” Riječ je o kontroverznom razdoblju u povijesti umjetnosti koje s jedne strane obilježava vrhunac modernizma najčišćim formalističkim izrazom, a s druge strane napuštanjem njegove glavne ideje (vjera u napredak i emancipaciju čovječanstva), kritikom autonomije umjetnosti, ukidanjem razlike između visoke i popularne umjetnosti, izlaskom iz studija i muzeja u svakodnevni život, na ulicu, u krajolik i sl. Cilj je rada analizirati pojam stvaralaštva u kontekstu suvremene umjetničke prakse gdje je diskurs o nemogućnosti novog, prema teoretičaru umjetnosti B. Groysu, postao osobito utjecajan i raširen.
Sign-in/Register to access full text options 
Talk to us
Join us for a 30 min session where you can share your feedback and ask us any queries you have
Schedule a callDisclaimer: All third-party content on this website/platform is and will remain the property of their respective owners and is provided on "as is" basis without any warranties, express or implied. Use of third-party content does not indicate any affiliation, sponsorship with or endorsement by them. Any references to third-party content is to identify the corresponding services and shall be considered fair use under The CopyrightLaw.
