Abstract
Neutrality is generally considered as an outdated feature of international law and international relations. Most often seen as an anachronism, which is not in accordance with contemporary public international law, it is believed to be condemned. Still, some small states currently continue to consider themselves as neutral states in the international arena. Moreover, since the end of the Cold War, we have witnessed new countries embracing neutrality. The explanation of such an endurance of the concept, along with practice of neutrality, resides in the fact that the perception of neutrality as a foremost legal tool is essentially erroneous. More than being a legal instrument, neutrality is above all a political category which is in total accordance with the international anarchy that still forms the reality of international relations and that gave neutrality its birth. In such a context, neutrality can constitute a powerful tool in the international arena but its existence, its effectiveness, its disappearance all depends upon politics, not to say power politics. The legal guarantees it bears can fundamentally only be assured in the case of a favorable geopolitical environment and balance of power as well as sufficient deterrence provide by the neutral state. This is the reason why neutrality is considered to be effective only in the case of armed neutrality as it is shown by the Swiss example.
Highlights
Međutim, ovaj „pravni“ institut, pored činjenice da može da postoji, kao što smo videli, isključivo u odsustvu međunarodnog prava koje bi regulisalo pravo na rat, krasi još jedan paradoks (koji, istina, proizlazi iz ovog prvog): efektivnost neutralnosti odnosno poštovanje njenih ustaljenih i donekle kodifikovanih pravi la, zavisi isključivo, ne od prava već od odnosa snaga tj.
Blagonaklona neutralnost predstavlja koncepciju neutralnosti koja se održala do kraja XIX veka i prema kojoj neutral na država može jednoj od zaraćenih strana da pruži određene prednosti shodno međunarodnom ugovoru koji je zaključen pre sukoba; 4.
Tako na primer Arči Simson (Simpson) deli, pored nesvrstanosti, neutralnost na Ad hoc neutralnost – reč je o privremenoj neutralnosti koje pojedine države pro glašavaju u kontekstu određenog konflikta; de jure neutralnost – radi se, kako kaže autor, o neutralnosti „međunarodnog prava“ koja se i sama deli na dva pod tipa (neutralizacija sa primerima Austrije i Finske i stalna neutralnost sa primerom Švajcarske) i de facto neutralnost, odnosno neutralnost koja je, prema autoru, usvojena bez pribegavanja međunarodnom pravu ali koja je ipak naširoko prihva ćena od strane međunarodne zajednice kao što pokazuju slučajevi Irske i Šved ske.[36] Igor Novaković sa svoje strane, prati podelu Boleslava Bočeka (Boczek) koji je definisao tri osnovna modela (stalna neutralnost, neutralizam i nesvrstanost) od kojih svaki poseduje određene varijacije.[37]
Summary
Međutim, ovaj „pravni“ institut, pored činjenice da može da postoji, kao što smo videli, isključivo u odsustvu međunarodnog prava koje bi regulisalo pravo na rat, krasi još jedan paradoks (koji, istina, proizlazi iz ovog prvog): efektivnost neutralnosti odnosno poštovanje njenih ustaljenih i donekle kodifikovanih pravi la, zavisi isključivo, ne od prava već od odnosa snaga tj.
Talk to us
Join us for a 30 min session where you can share your feedback and ask us any queries you have