Moć praznine - Spekulativni realizam i umjetnički radovi Tome Savića Gecana

Abstract

Fundamentalna teza moje rasprave glasi: djela Tome Savića Gecana su zasnovana na konceptu da je um promatrača orijentiran ka vanjskim predmetima. Ako su vanjski predmeti prazni, tada su oni indeksne strukture za mentalne konstrukcije. Tomo Savić Gecan je hrvatsko-holandski umjetnik čija se umjetnička praksa formirala početkom i sredinom devedesetih godina dvadesetog stoljeća. On se pojavio na zagrebačkoj umjetničkoj sceni s tada mladim umjetnicima koji otkrivaju kulturalne tragove kao mediji svog umjetničkog rada. Njego rad se tada bitno razlikovao od ostalih umjetnika njegove generacije po tome što je izvodio događaje radikalnog minimalističkog i apercpetivno kritičkog redukcionizma. Reducirao je čulnost umjetničkog djela na intencionalno indeksiranje potencijalnosti umjetničkog djela na popozicijskoindeksne intervencije u prostoru, vremenu i ponašanju unutar, najčešće galerijskog života. Dok se većina umjetnika hrvatskoga neokonceptualizma sredinom devedesetih godina bavila eksplicitnim kulturalnim značenjima i njihovim distribucijama posredstvom masovnih medija prikazivanja ili potrošnje, Tomo Savić Gecan je radio s izoliranim uzrocima, neprimjetnim događajima, neutraliziranim intenzitetima, odloženim posljedicama i razrađenim indeksacijama nositelja značenja unutar kulturalnih institucimja i njihovioh prostorno-vremenskih situacija u ljudskom životu. Drugim riječima, postmediji umjetničkih radova Tome Savića Gecana nisu kulturalne reprezentacije, već prostorne, vremenske i bihevioralne pojavnosti kulturalnih institucija u odnosu na tijelo/ponašanje promatrača, gledatelja ili sudionika u projektu. On je eksplicitno radio s body/mind modelima situiranja događaja u čulni svijet nasuprot ili izvan naglašene čulnosti. Mnogostruki konceptualni i čulno-pojavni događaji odsutnosti i praznine u umjetnost su se odigravali tijekom dugog dvadesetog stoljeća. Ti događaji su se izvodili odlaganjem, premještanjem pražnjenjem, razlučivanjem te indeksiranjem izuzetnosti bivanja tu i tada. Ali, izvođeni su i isticanjem granične-minimalne prisutnosti, retoričnošću praznog, ponovljivošću neutralnog, odstupanjem, oduzimanjem precrtavanjem, redukcijom oblika, preobražajem simbola u znak i znaka u mjesto odsutnosti i odlaganja, tj. u sam označitelj.