Abstract

Članak istražuje odnos između osoba s ometenošću i pozorišta polazeći od rada Udruženja Per-Art. U prvom delu rada autor naglašava da moderno sazrevanje društvene solidarnosti s osobama s ometenošću nije imalo za rezultat njihovu veću, nego manju prisutnost u likovnim umetnostima. Nakon pokazivanja da se prisustvo osoba s ometenošću na platnu vekovima svodilo na mehanizam zahvaljujući kojem se osnaživala svakidašnja svest o »zajedničkom«, i uvežbavala se da s lakoćom odbacuje sve što odstupa od društveno usvojenih normi, autor analizira posebnosti inkluzivnih gestova na savremenoj pozornišnoj sceni. Za razliku od uvođenja pojedinačnih likova s ometenošću u konvencionalne predstave, autor ističe da svakidašnji režim brige osobe s ometenošću prepoznaje kao objekte o kojima se moraju pobrinuti drugi, dok im uslovi grupnog umetničkog rada omogućavaju da iskroje vlastiti lik tako da se, što je najvažnije, ne oslanjaju na predstave i očekivanja drugih. U drugom delu rada autor sučeljava Fukoov pojam estetika egzistencije sa pozorišnim radom osoba s ometenošću. Grupno pojavljivanje takvih osoba na sceni omogućava moralnu konverziju zahvaljujući tome što se značenja scenskog pokreta preobražavaju u samosvojni moralni zahtev. Susret s drugošću ometenih za publiku postaje sinonim za iskorak iz egoističnog traženja sebe u drugima, a za same aktere na sceni označava šansu za nadmašivanje društvene separacije.

Full Text
Paper version not known

Talk to us

Join us for a 30 min session where you can share your feedback and ask us any queries you have

Schedule a call