Kancona u pjesništvu Saba Bobaljevića Glušca

Abstract

Dubrovački renesansni pjesnik Sabo Bobaljević Glušac (1529. ili početak 1530. - 1585.) u članku je predstavljen trima različitim oblicima talijanske kancone: Petrarkina kancona, kancona-oda, sestina (sestina lirica). Petrarkina je kancona prezentirana trima primjerima koji se razlikuju brojem stanca u kanconama (8, 5,7), brojem stihova u stancama (20, 13, 6), brojem stihova u "kondžedu" (9, 3, 3) i drugim osobitostima. Kancona-oda je nazočna u dvama primjerima stihova koji su organizirani u katrene, od 4 i 3 četverostiha, dok se forma sestine nalazi samo ujednoj pjesmi. Osobine starije talijanske kancone obilježavaju sve te forme: liričnost, strofičnost, silabički obrazac, a što se tiče stihova upotrijebljeni su jedanaesterac i sedmerac. Strofa kancone (provansalski cobla, pl. coblas), tzv. stanca, određenaje prema načelu jednakosti, osim "kondžeda" (oproštaja), koji je izboran s karakteristikom jezgrovitosti, a u talijanskoj se teoriji stiha još pojavljuju i termini invio, provansalski tornada. Petrarkina je kancona složena od "pjedi" i "sirme", piedi su djeljive jer je moguća podjela stihova na dva ili više dijelova koji imaju istisilabički obrazac i istu shemu rima, dok je struktura "sirme" teoretski slobodna, upotrijebljena je različita mogućnost kombinacija stihova i rima. Kancona-oda i sestina lirica složene su od strofa koje su unutar sebe nedjeljive, ali su kitice između sebe sumjerljive prema broju stihova, istome tipu stiha, njihovu rasporedu te shemirima, međutim, na završetcima se stihova u sestini ne događa rima, nego se riječi iz prve kitice ponavljaju, koje kruže iz strofe u strofu, a tu formu karakterizira sastav od 6 kitica, po 6 stihova i jedan dodatak od 3 stiha. Te se pjesme sadržajimai oblicima, topikom i duhom temelje na petrarkističkim elementima; osnovna ideja i glavna tema tih pjesama jest ljubav, koja je tu nazočna kroz petrarkističko poimanje ljubavi, dok se jedna kancona dotiče vremenitosti zemnih aspiracija, kojima suprotstavlja veličanje i trajnost stvaralaštva. Čuvstva se lirskoga subjekta u kontrastnim raspoloženjima izmjenjuju kroz nadahnuti lirski govor, a eksponira sezaljubljenik patnik, koji je uništen pred idealom svoje gospoje prispodobive nimfi i božici. Plavokosi je petrarkistički ideal gospoje prezentiran konvencionalnom petrarkističkom frazeologijom (žena je oličenje duhovne i fizičke ljepote, i vrline je krase uz ljepotu) a uglavnom se manifestira kroz slikoviti poetski govor, najčešćekroz figuru metafore, koju prate alegorija te simbolika, koje su karakteristične Bobaljevićevu izrazu, uz figuru antiteze. Motivi koji dominiraju u kanconama su: isticanje i hvaljenje ženske fizičke i duhovne ljepote, ljubavno jadanje, izrazito naglašavanje patnje, pomisao na smrt, opsjednutost ljubavlju, očaj i nada koji seučestalo pojavljuju kao pratnja doživljaju ljubavi i dr.