Abstract
Dobar dio autora i teoretičara koji se bave baštinom i memorijom tvrdi da je organizirani zaborav u velikoj mjeri prisutan u društvu, pa bismo, shodno tomu, mogli zaključiti da svako društvo svjesno zaboravlja. Nositelji ili izvršitelji projekta zaborava često nastoje izbrisati čitavo sjećanje „neprijatelja” destrukcijom baštine čime se želi prisiliti one koji ih baštine i čuvaju da ih zaborave. U ovom članku nastojat ću uputiti na to da povijesni artefakti sačinjavaju dio procesa društvenog zaborava što ujedno otvara i sljedeće pitanje-temu: može li se povijest konstruirati i rekonstruirati iz povijesti amnezije, a ne povijesti memorije? Proces „suočavanja s gubitkom, tj. destrukcijom” u baštinskoj je praksi i politici još uvijek u povojima i češće se odnosi na priznavanje problema nego na sam odgovor na problem. Paradigma spasitelja koja prožima baštinski diskurs je fundamentalno utemeljena na sustavu koji podjednako implicira žrtvovanje i gubitak manje vrijednih kulturnih ostvarenja nasuprot zaštiti i konzervaciji više vrijednih ostvarenja. Ova pitanja i dileme su fundamentalno politički i svode se na odluku: koje priče/objekte očuvati, slaviti i zapamtiti, a koje zaboraviti? Objašnjavajući pojmove destrukcije i zaborava na primjerima porušenog Zadra, splitskog Peristila, Starog mosta u Mostaru i, naposljetku, antifašističkih spomenika, pokušala sam uputiti i utvrditi da i mjesta odsutnosti mogu biti mjestima memorije, te da je baština po svojoj prirodi performativna. Povijesne građevine, naime, nisu same po sebi inherentno smislene i bitne, već postaju važne samo onda kad su društveno konstruirane kroz performativni čin.
Highlights
A good number of authors and theorists dealing with heritage and memory claim that organized oblivion is largely present in the society, so one might conclude that every society consciously forgets
Perspektiva koja uvažava baštinske objekte kao trajne, ali i one koji se kontinuirano transformiraju u procesu razvoja i stvaranja koji stalno traje, može baštinski sektor više otvoriti prema ideji da je postojeće baštinske objekte moguće zamijeniti novostečenim objektima koji imaju istu vrijednost u društvu.[22]
Sjednice Hrvatskog vijeća za kulturna dobra je vidljivo da konzervatorski odjeli nemaju istovjetan pristup zaštiti antifašističkih spomenika, te je potreban dogovor na nivou službe i usuglašavanje stavova o ovoj problematici
Summary
Gaston Bachelard objašnjava da iako se memorija može opisati kroz građevine, memorija ne udjeljuje sebi fizički opis, a još manje oblik.[7] Slično Marcel Proust piše o moći objekata da prizivaju memoriju, no upozorava da je ovaj proces rizičan, jer objekti nikad ne mogu prenijeti memoriju ljudskoj svijesti.[8]. Za Freuda, fizički se artefakti više ne mogu promatrati kao nositelji ili zamjenska značenja memorije, jer mentalni proces sjećanja ne podliježe istom procesu propadanja kao objekti u pojavnom svijetu. Perspektiva koja uvažava baštinske objekte kao trajne, ali i one koji se kontinuirano transformiraju u procesu razvoja i stvaranja koji stalno traje, može baštinski sektor više otvoriti prema ideji da je postojeće baštinske objekte moguće zamijeniti novostečenim objektima koji imaju istu vrijednost u društvu.[22] Ovaj novonastali smjer u upravljanju baštinom uvažava proces promjene i kreativne transformacije jer pomaže održati vrijednosti kulturne baštine u društvu
Sign-in/Register to view highlights & summary Sign-in/Register to access full text options 
Talk to us
Join us for a 30 min session where you can share your feedback and ask us any queries you have
Schedule a callDisclaimer: All third-party content on this website/platform is and will remain the property of their respective owners and is provided on "as is" basis without any warranties, express or implied. Use of third-party content does not indicate any affiliation, sponsorship with or endorsement by them. Any references to third-party content is to identify the corresponding services and shall be considered fair use under The CopyrightLaw.
