An answer to the question: How enlightenment is possible?

Predrag Krstic

doi:10.2298/theo1404105k

Abstract

The author analyzes the key terms of Kant's definition of enlightenment: immaturity, guilt, humanity, laziness, cowardice, bravery, and others. The first part of the paper presents the criticisms that challenge every reasonable character of Kant's conception of enlightenment. After that, these critiques are confronted with the defenses of Kant's definition of enlightenment that points out, on the one hand, its self-reflectivity and, on the other, its everlasting actuality. Special attention is paid to the historical and textual reconstruction of the understanding of public as a condition of the possibilities for the effective engagement of the mind and the rational organization of society. It is concluded that the question of enlightenment remains open, to the extent that the danger of arbitrary use under a completely vague semantic rules threatening the very notion of enlightenment. Continuous reinterpretations of Kant's attempt to define it, however, are also testimonies of an unavoidable instance, with respect to which - by recognition of its relevance, its rearranging or rejection - different conceptions of enlightenment and its landmarks were tempted, articulated and established.

Highlights

Decembra 1783. godine u Berlinische Monatsschriftu pojavio se članak u kojem se teolog Johan Fridrih Celner (Johann Friedrich Zöllner), osporavajući uputnost čisto građanskog braka i zapažajući da su prečesto „pred imenom prosvećenosti srca i umovi ljudi zbunjeni“, u fusnoti zapitao „šta je prosvećenost?“.1 Time je otvorio jednu raspravu o prirodi i granicama prosvećenosti na koju su se, svojim izlaganjima po učenim društvima, člancima u časopisima, pamfletima i knjigama, odazvali vodeći nemački pisci i mislioci toga doba.2 Među prilozima koje je iznedrila ta debata svakako je s razlogom najpoznatiji Kantov (Kant) esej „Odgovor.
Ali ako hoće da javno upotrebi svoj um, sveštenik, isto kao oficir i građanin, mora da uživa „neograničenu slobodu da se služi svojim razumom i da govori u svoje lično ime“, obraćajući se jedino onoj istinskoj javnosti koju sačinjava tek svet u celini (Kant 1968a: 38; uporediti Zöller 2009).
Analize samorazumevanja „prosvećenosti“ koje ističu njenu kritičku reinterpretaciju kod Kanta, stoga, nastoje da pokažu da metafora nezrelosti tu nije upotrebljena, kao dotad, da označi tek stanje neznanja i ispunjenosti predrasudama ili sujeverjem.8 Ona sada ukazuje na „nesposobnost da se služi vlastitim razumom bez vođstva drugog“, na nešto što nije rezultat manjka adekvatnog razumevanja već „nedostatka odlučnosti i hrabrosti“, zbog čega i može biti „samoskrivljena“.

Summary

Introduction

Decembra 1783. godine u Berlinische Monatsschriftu pojavio se članak u kojem se teolog Johan Fridrih Celner (Johann Friedrich Zöllner), osporavajući uputnost čisto građanskog braka i zapažajući da su prečesto „pred imenom prosvećenosti srca i umovi ljudi zbunjeni“, u fusnoti zapitao „šta je prosvećenost?“.1 Time je otvorio jednu raspravu o prirodi i granicama prosvećenosti na koju su se, svojim izlaganjima po učenim društvima, člancima u časopisima, pamfletima i knjigama, odazvali vodeći nemački pisci i mislioci toga doba.2 Među prilozima koje je iznedrila ta debata svakako je s razlogom najpoznatiji Kantov (Kant) esej „Odgovor.

Results

Conclusion