U radu se propituju trendovi sigurnosnih strategija Europske unije, odnosno jednog aspekta sigurnosti – okolišnog. S obzirom na to da već više od tri desetljeća sigurnosne politike gledaju na okolišni element kao jedan od pet ključnih za (nad)nacionalnu, ali i individualnu sigurnost, u radu se razmatra zastupljenost tog elementa u strategijama sigurnosti Europske unije. Analiziraju se promjene u ključnim sigurnosnim dokumentima EU te se postavlja pitanje o zastupljenosti okolišne sigurnosti u sigurnosnim strategijama EU i mogućim posljedicama neuravnoteženih sigurnosnih politika. Analiziraju se četiri ključna sigurnosna dokumenta EU: Sigurna Europa u boljem svijetu (2003), Unutarnja sigurnosna strategija za Europsku uniju (2010), Globalna strategija za vanjsku i sigurnosnu politiku Europske unije (2016) te Strateški kompas za sigurnost i obranu (2022). Ne umanjujući značaj okolišne sigurnosti, zaključuje se kako prioritiziranje jedne dimenzije sigurnosti može generirati brojne sigurnosne rizike, no i da okolišna sigurnost može biti važan konstitutivni element nekih drugih sigurnosnih dimenzija. Tvrdi se da analizirani pristup okolišnim politikama može postati identitetsko pitanje, odnosno način izdvajanja i razlikovanja Europske unije od drugih nacionalnih i nadnacionalnih aktera te se u radu propituju moguće posljedice takve strateške orijentacije.

Agresijom Ruske Federacije na Ukrajinu od 24. veljače 2022. godine međunarodni poredak kakav poznajemo od Drugog Svjetskog rata našao se pred izazovom vlastite opstojnosti. Činjenica izmijenjene globalne i europske sigurnosne arhitekture s narušenim povjerenjem u sustav međunarodnopravnih odredbi i međunarodno pravo kao mehanizam zaštite teritorijalnog integriteta i suverenosti država, pred države postavlja sigurnosne izazove. Države na taj izazov odgovaraju dvama sigurnosnim mehanizmima: jačanjem vojnih kapaciteta kroz politiku povećanja potrošnje na jačanje vlastitih vojnih komponenti i sustave sigurnosti te politikom napuštanja vojne neutralnosti i pristupanja vojnim savezima s drugim državama. Primjena dvaju navedenih sigurnosnih mehanizma predstavlja conditio sine qua non zaštite teritorijalnog integriteta i suverenosti država, kako u europskom tako i u hrvatskom kontekstu.

In the article, the author uses a philosophical understanding of an oath to interpret an artwork, and then uses this interpretation to criticize modern polities as cursed empires. The narrative is presented in four steps. It begins with a short presentation of Mark Lilla's and John Gray's diagnosis of the Anglo-American ideological crisis, in which liberalism is modified by cultural politics which to both writers looks like a revivalist religion. Lilla and Gray metaphorically use the word "curse" to explain the new ideological constellation determined by the phenomenon called "woke". The second part presents Agamben's understanding of the relationship between an oath and a curse, which is used to interpret David Lynch's film Inland Empire in the third part. The author tries to show that the film deals with an original idea that a work of art can break a curse. In the fourth part, the author uses the idea of cursing and uncursing to criticize the West for failures in the war in former Yugoslavia, during the migrant crisis, and in the ongoing reappearance of "radical evil" in Gaza. The argument is constructed with a help of Greil Marcus' idea that polities can curse themselves if they fail to live up to their ideological promises. The author concludes that the EU and the USA failed to live up to their alleged founding principles and became cursed empires. The cultural war in which they find themselves seen from the perspective of magico-religious domain in which the oath and the curse originally appeared is not metaphorically a curse but literally the payment for the sin of omission.

This study is focused on multiple aims. The first goal is to extend the evidence base and offer insights into patterns of attitudes and intentions related to activism (normative collective actions) and radicalism (non-normative and violent collective actions) among youth in Croatia. The second goal is to test the "dark-ego-vehicle" principle by evaluating whether the profiles based on the patterns of attitudes and intentions related to collective actions significantly differ with respect to the general dark personality trait. Data of 727 Croatian university students (53% women) were analyzed using latent profile analysis, which revealed four profiles in male and five profiles in female subsample. Most profiles (passive, activists, moderate radicals, strong radicals) were established among men and women, with negligible differences in indicator means. However, men were more likely to be categorized as moderate radicals (and slightly more likely to be categorized as passive), while women were more likely to be categorized as activists. The study partially supported the "dark-ego-vehicle" principle among women: while activists scored low on the general dark personality trait, moderate and strong radicals exhibited elevated scores. Among men, activists also scored low on dark personality trait, unlike passive individuals, moderate and strong radicals.

From early modernity, but particularly during the nationalist rise in the 19th century and again after the collapse of the Soviet Union, Russians have been obsessed with the quest for their identity. At the intersection of the West and East, between a nation and empire, Russia has never fully constituted itself as a nationstate, instead understanding itself as an empire searching for its place in the world. This identity search has manifested through the messianic mission of being a "Third Rome" and defender of Orthodox Christianity, or the protector of a "Russian World" as a political project echoing Russian imperial self-understanding. This article examines Russia's quest for identity by focusing on Gogol's troika as a political metaphor of Russia's messianic and imperial destiny, on Carl Schmitt's use the concept of katechon, historically rooted in Christian eschatology, on Alexander Dugin's view of Russian katechonic identity that brings together Russian messianism, imperialism, and nationalism to the eschatological dimension positioning Russia as the bulwark against the Antichrist embodied in Western liberal modernity, and finally, on Vladimir Putin's adoption of the "Russian World" concept, which has become an official part of Russian foreign policy that embraced the "state-civilization" identity as a historical destiny, justifying Russian imperialism, particularly in the context of Russia's imperial war campaign in Ukraine.

Autor u radu preispituje tezu da su postmoderne teorije doprinijele ulasku u epohu post-istine. Kritika se izvodi tako što se diskurs post-istine smješta u širi i stariji kontekstualni okvir narativa o krizi upravljivosti demokracija. Referentna točka tog kontekstualnog proširenja je izvještaj napisan za Trilateralnu komisiju iz 1975. pod nazivom Kriza demokracije: o upravljivosti demokracija (Crozier, Huntington i Watanuki). Izoliraju se sličnosti jezika i pojmovnih odnosa dvaju narativa o krizi. Diskurs post-istine zatim se reartikulira kao ponavljajući narativ opće krize upravljivosti nastale zbog "viška demokracije". Također ga se nastoji shvatiti kao zakašnjelu reakciju na transformaciju onog oblika moći modernog društva priključenog na autoritet znanja/istine, a za koji se sada tvrdi da zapada u krizu, između ostalog pod teretom postmodernističkog naslijeđa. Diskurs o ulasku u epohu post-istine se, konačno, razumije kao vrsta nostalgije za hijerarhijskim, centraliziranim modelom distribucije znanja/istine.

U radu se tematizira pojam sukoba u političkoj teoriji Jean-Jacques Rousseaua. Premda sukob nije središnji pojam Rousseauovog opusa, u radu se brani teza da Rousseau razrađuje teoriju sukoba koja ostaje skrivena iza različitih retoričkih manevara i ostalih dijelova njegove političke misli kojima su Rousseauovi interpreti kroz povijest davali daleko veći značaj. I dok uvriježene interpretacije Rousseaua svrstavaju u tabor snažnih protivnika sukoba, ovaj rad pokušava dokazati da unutar Rousseauove političke teorije prostor za sukob postoji i da je sam sukob, nerijetko, pozitivno vrednovan. Nadalje, rad nastoji razlikovati manifestacije sukoba ovisno o kreposnosti političkog poretka, dovodeći u pitanje sukobe unutar modernih trgovinskih društava. Moderna trgovinska društva osuđena su na sukobe koji ne generiraju slobodu, niti su usmjereni ka općem dobru, već isključivo ostvarivanju materijalnih bogatstava, što dovodi do snažnih ekonomskih nejednakosti, uvelike utječući na Rousseauov vrijednosni sud o sukobu. U radu se nastoji interpretirati Rousseauov pogled na moderna trgovinska društva i poziciju sukoba u njima, stavljajući Rousseauov osobni eskapizam u vezu s njegovim teorijskim okvirom i vrijednosnim pozicijama.

Rad analizira političko-ekonomsku teoriju Adama Smitha te preispituje uzroke raspada feudalizma i nastanka modernog trgovinskog društva u njegovoj teoriji. Interpretativno, rad se fokusira na treću knjigu Bogatstva naroda, ali istražuje i druge važne dijelove tog kapitalnog djela. U radu se najprije razmatraju osnovne odrednice škotskog pristupa istraživanju povijesti, pri čemu se posebno analizira Smithovu stadijsku teoriju povijesti. Nakon toga, rad najprije istražuje Smithovo poimanje uzroka propasti antičkih trgovačkih poredaka, a zatim se u središnjem dijelu analizira niz uzroka i posljedica koji su srušili feudalnu hijerarhiju i omogućili nastanak novog ekonomskog poretka. Glavni argument rada je da Smithovi uvidi nadilaze uobičajenu interpretaciju njegove teorije u kojoj su vanjska trgovina i luksuz ključni pokretači propasti feudalizma i razvoja trgovinskog društva. Umjesto toga, ovaj rad tvrdi da su ljudska priroda i temeljna čovjekova težnja za unapređenjem materijalnih uvjeta ono što istinski pokreće transformaciju društvenog poretka u Smithovoj teoriji. Umjesto zaključka, rad se osvrće na važnu ulogu suverena i moderne države u održanju modernog društva zasnovanog na trgovini.

Kako se suočavamo s nadolazećim političkim ustrojstvom svijeta, autor članka izvodi kritičku rekonstrukciju argumenata kritičkih političkih teoretičara (Petito, Mouffe, Burgess, Rowan i Zolo) koji nalaze uporište u političkom učenju Carla Schmitta, posebno u njegovom shvaćanju nomosa. Pritom autor uvažava Schmittov naputak o pojmovima iz Predgovora za talijansko izdanje Pojma političkoga (1971). Prvo se osvrće na pokušaj da se Schmitta prikaže pobornikom mira. Nakon toga se razmatraju načini preuzimanja Schmittova shvaćanja veleprostora i nomosa od strane spomenutih teoretičara. I treće, najviše se pozornosti posvećuje Rowanovom radikalno demokratskom čitanju Schmittova učenja o nomosu. Kritički se razmatra njegov pokušaj da se pomoću Schmittova shvaćanja konstitutivne moći dokine "prostor" i tako uspostavi novi demokratski nomos (ili čak post-nomos).

The concept of European sovereignty has been in the focus of attention since Emmanuel Macron's speech at Sorbonne in 2017. Our multidisciplinary research provides a chronological overview of the efforts to establish EU strategic autonomy and sovereignty. Concept analysis examines the link between sovereignty and autonomy and their content in political discourse. Finally, the two concepts are placed in a schema of practical reasoning to explore the future vision outlined. The discourse analysis of strategic documents related to the autonomy and sovereignty of the EU from 1998 to 2023, following the Strategic Compass and the Russian invasion in Ukraine, has revealed the difference between strategic autonomy and sovereignty and the evolution of the idea of European defense as the core of sovereignty. Attempts to make these concepts and related EU actions acceptable are highlighted.