Pitanje ograničenja opće upotrebe pomorskog dobra kao posebne vrste općih dobara inherentno je tom pravnom institutu, jednako kao i osobita zaštita njihovih jedinstvenih prirodnih i društvenih vrijednosti. Iako je pomorsko dobro stvarnopravno nesposobno, može se privatno iskorištavati putem koncesija koje su slične stvarnim pravima, što otvara niz pitanja u vezi s usklađivanjem tih suštinskih suprotstavljenih modela upotrebe pomorskog dobra. Stoga ovaj rad, s naglaskom na plaže, prikazuje razvoj instituta pomorskog dobra od nekadašnjeg austro-ugarskog zakonodavstva, preko društveno-vlasničkog uređenja pa sve do važećeg Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2023. godine. Prikazana je pravna tipologija plaža, zatim uređenje stečenih prava te stjecanje, zaštita i prestanak koncesija na plažama. Važeće uređenje iz 2023. godine koje je tijekom zakonodavnog postupka izazvalo veliku pozornost javnosti uspoređuje se s prethodnim i pokazuje kako se s tim zakonom, suprotno vladajućem javnom mišljenju, suštinski ne odstupa od prijašnjeg uređenja, nego ga unapređuje. Ipak i dalje ostaju otvorena izvjesna pitanja poput onih vezanih za založnu sposobnost prava iz koncesija te stečenih prava na pomorskom dobru i plažama.

Cilj je ovog rada prikazati relevantne povijesne i važeće pravne izvore vezane za nadzor nad pomorskim dobrom na području Republike Hrvatske. Prema Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama (2023.), nadzor se ostvaruje putem upravnog nadzora, inspekcijskog nadzora te nadzora izvršenja obveza preuzetih ugovorom o koncesiji ili ugovorom o posebnoj upotrebi i dozvolom na pomorskom dobru. Inspekcijski nadzor provodi inspektor pomorskog dobra koji je neovisan u poduzimanju svih mjera inspekcijskog nadzora pomorskog dobra. S druge strane, nadzor nad pomorskim dobrom u jedinicama lokalne samouprave obavlja pomorski redar. Tako je ustanovljena podjela nadležnosti između Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave na pomorskom dobru.

This article discusses the specifics of the employment relationship of seafarers who not only perform their obligations on a ship under an employment contract, but also live far away from their permanent residence, with limited contact with their home environment, including their families. In the past, their position was less than envious, since they, as a party in the working relationship, were clearly under the authority of the shipowner and were very poorly informed about their rights. The situation began to improve in recent times, when the legislator and international organisations, such as the International Maritime Organization (ILO), began to adopt legislation to regulate their position. The Maritime Labour Convention, 2006 (MLC, 2006) is of key importance in the legislation that has recently been adopted to improve the position of seafarers. Its greatest value is that it introduces port state control, which means that member states carry out inspections on ships arriving at their ports to ensure that they comply with its provisions. Regardless of the above, the position of seafarers is still far from desirable as shipowners are trying to reduce their operating costs by cutting down on the number of crew members and their benefits. The situation of seafarers should not only be improved with appropriate legislation, but also with its implementation. The main purpose of this article is to point out the specifics of the legal regulation of the position of seafarers, which cannot be regulated by the provisions of general labour law, and to analyse the development of such regulation which began to improve the position of seafarers from the middle of the 19th century. However, it is necessary to highlight that the legal regulation of seafarers is not a new phenomenon, since it is possible to find regulations from as early as the Middle Ages that contained certain provisions that could serve as an example for modern regulations. Another purpose of this article is to point out that different national regulations are based on the same principles of regulating the position of seafarers. With this aim, the position of seafarers in Slovenia, Croatia, and Italy is analysed. The legislations of the three countries are more or less in compliance with the MLC, 2006 and other international conventions, but they differ in their scope, which is influenced by the extent and importance of the maritime sector in their national economies.

U ovom će se radu analizirati osiguranje odgovornosti luke nautičkog turizma (marine) s osvrtom na štetne događaje u marini i sudsku praksu. Kako bi se približilo značenje pojma marine u pravnom prometu, uvodni dio rada započet će s definicijama luke posebne namjene koja je dodijeljena u koncesiju gospodarskom subjektu (luci nautičkog turizma), s posebnim osvrtom na određene zakonske i podzakonske propise. Za izradu ovog rada korišteni su sljedeći propisi: Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama, Pomorski zakonik, Zakon o obveznim odnosima, Zakon o pružanju usluga u turizmu, Pravilnik o kategorizaciji luke nautičkog turizma i razvrstavanju drugih objekata za pružanje usluga veza i smještaja plovnih objekata te Uredba o razvrstaju luka otvorenih za javni promet i luka posebne namjene. Što se tiče odgovornosti marine, obradit će se pojam osnovne djelatnosti kroz pružanje usluga u nautičkom turizmu, uključujući korištenje veza i smještaja plovila. Nadalje, analizirat će se i izvori odgovornosti koji proizlaze iz te djelatnosti. Odgovornost marine za štete na plovilima koja se nalaze na vezu u marini prema korisnicima usluga promatrat će se uglavnom kroz ugovor o nautičkom vezu i opće uvjete korištenja veza. Osim ugovorne odgovornosti bit će obrađena i izvanugovorna odgovornost marine prema trećim osobama. U kontekstu osiguranja odgovornosti marine analizirat će se vrste osiguranja, najvažniji pojmovi iz ugovora o osiguranju i police osiguranja te će se predstaviti mogući načini postizanja sigurnosti u marinama. Nakon što se iznesu primjeri postupanja u slučaju štetnog događaja u marini te nekoliko primjera štetnih događaja iz prakse, zaključno s odlukom osiguratelja, prijeći će se na dio u kojem će se ukratko iznijeti nekoliko odluka domaćih sudova u predmetima vođenim radi naknade šteta. Na kraju, u posljednjem dijelu bit će izložena zaključna razmatranja.

Subrogacija osiguratelja zauzima važno mjesto u pravu osiguranja. U hrvatskom pravnom sustavu, osiguratelj po isplati štete iz osiguranja na temelju zakona stupa u pravni položaj osiguranika prema štetniku. Ovo je posebno važan institut imovinskog osiguranja na temelju kojega osiguratelj koji je isplatio štetu iz osiguranja može tražiti naknadu te štete od štetnika do iznosa isplaćene osigurnine. Postupovni i materijalnopravni izazovi koji proizlaze iz ovog mehanizma često su izvor kompleksnih pravnih razmatranja, posebno s obzirom na početak i trajanje roka zastare subrogiranih odštetnih zahtjeva. Primjena instituta subrogacije osiguratelja u praksi otvara složena pravna pitanja, osobito kada se o zahtjevu osiguranika za naknadnu štete iz osiguranja vodi spor protiv osiguratelja, pa se pravomoćna sudska odluka u takvom sporu može očekivati tek godinama nakon osiguranikova podnošenja odštetnog zahtjeva. S druge strane, zakon propisuje da zastara osigurateljeve subrogirane tražbine protiv štetnika počinje kada i osiguranikova tražbina protiv štetnika te završava u isto vrijeme. Stoga ovdje postoji velika vjerojatnost da će za tražbinu prema odgovornoj osobi nastupiti zastara prije nego što se osiguratelj uopće subrogira u tu tražbinu. U ovom se članku analizira institut subrogacije osiguratelja, osobito s gledišta pomorskog osiguranja, a s posebnim osvrtom na pitanje zastare osigurateljeve subrogirane tražbine. Ukazuje se na nekonzistentnost sudskih odluka te se suprotstavljaju argumenti za i protiv očuvanja postojećeg zakonskog uređenja instituta zastare kada je riječ o odštetnim zahtjevima subrogiranih osiguratelja. Rasprava uključuje zanimljive slučajeve iz sudske prakse, kritičku analizu zakonskih propisa, kao i komparativnopravna rješenja. Autori se zalažu za reformu relevantnih zakonskih odredaba, ističući potrebu za novim pravnim mehanizmima unutar postojećeg zakonodavnog okvira. Predlažu konkretne izmjene de lege ferenda radi uspostavljanja veće pravne sigurnosti i bolje zaštite prava osiguratelja na subrogaciju uz očuvanje ravnoteže pravnih interesa uključenih strana.