Rad analizira reprezentaciju ženskih likova u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji, s fokusom na filmove koje su režirale žene u razdoblju od 1991. do 2023. godine. Polazeći od uvida feminističke filmske teorije i recentnih istraživanja o rodnoj reprezentaciji, provedena je kvalitativna i kvantitativna analiza 23 igrana filma hrvatskih redateljica. Istraživanje obuhvaća prikaz rodnih uloga, profesionalne i emocionalne autonomije ženskih likova, njihova odnosa prema patrijarhalnim strukturama, učestalost stereotipnih obrazaca te rezultate Bechdel testa. Rezultati pokazuju da su žene u filmovima sve češće prikazane kao kompleksne i aktivne protagonistkinje, oslobođene tradicionalnih uloga supruge i majke. Međutim, još su uvijek prisutni obrasci rodne stereotipizacije, osobito u prikazu zanimanja, emocionalnog izražavanja i izostanku žena starije životne dobi. Iako rijetki, primjeri izravnog otpora patrijarhatu i prikazi ženskih savezništava otvaraju prostor za daljnju dekonstrukciju dominantnih narativa. Filmovi redateljica značajno doprinose razvoju rodno osviještene filmske kulture i upućuju na potrebu za sustavnijom institucionalnom podrškom ženama u filmskoj industriji. Kroz vlastite autorske poetike, hrvatske redateljice ne samo da oblikuju nove narativne strategije, već i redefiniraju žensku prisutnost u domaćoj kinematografiji.

This paper explores the possibility of defining the concept of mental disorder through conceptual engineering. This method proposes shaping a concept according to the goals it should serve. I argue that mental disorders should be understood as unitary mental conditions involving harm. Such harm should be assessed against justifiable standards and arise from factors beyond an individual’s ordinary control. The paper examines this proposal through five components of the proposed concept of mental disorder: unity, harm, normative standards, factors beyond control, and mental nature. The aim is to provide a framework that could support clearer diagnosis, ethical justification of treatment, and improved theoretical understanding.

U 19. i prvoj polovici 20. stoljeća Osijek je bio kulturno središte u kojem su govornici njemačkog jezika činili važan i prepoznatljiv dio društva. Glazbenici njemačkoga govornog područja bili su prisutni i u glazbenom životu Osijeka, a neki i izvan njega. Njemački jezik, kao jezik javne komunikacije i kulture u Osijeku toga vremena, uz službeni hrvatski jezik administracije nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe, olakšao je i angažman glazbenika njemačkoga govornog područja u širem okruženju. U radu se polazi sa stajališta teorije kulturnog transfera koja konceptualizira neke oblike interkulturnih procesa i recepciju različitih tipova diskursa, kulturnih praksi i znanja između različitih kulturnih područja. Rad se temelji na proučavanju dostupnih znanstvenih i stručnih radova, biografskih leksikona, suvremenih novinskih članaka i drugih publikacija pomoću kojih su prikupljeni podaci za analizu, tumačenje i sintezu. Predstavljeno je petnaest glazbenica i glazbenika povezanih rođenjem i/ili djelovanjem s Osijekom u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća: Adela Deszaty rođ. Horning, Marijana Febo rođ. Engel, Dragutin (Karl) Foller, Vladimir Josip Viktor Hafner, Elza (Elsa) Hankin (Chankin) rođ. Kris (Kriess), Makso (Morduh) Hankin (Chankin), Karlo Hilleprand von Prandau, Ditta Kovač rođ. Fritz, Greta Kraus-Aranicki, Franjo (Xaver Koch, Franz) Ksaver Kuhač, Anny Lay, Josie von Petru, Milan Pichler, Ljudevit (Lujo, Louis, Ludwig) Svećenski (Kohn) i Dragutin Karlo Trischler. Primjenom biografske, komparativne i kontekstualne kulturno-povijesne metode se na temelju pojedinačnih prikaza života i djela odabranih autora u radu prikazuju njihova zajednička obilježja u okviru šire kulturne dinamike. Kontekstualno se zaključuje o dugoročnom utjecaju djelovanja pojedinih glazbenika na aktualne glazbene manifestacije i institucije u gradu Osijeku 21. stoljeća. Glazbeni život Osijeka danas zasigurno ne bi bio to što jest da njegove temelje nisu postavili navedeni glazbenici, ali i brojni drugi koje se nije obuhvatilo ovim radom.

The blessed prophets Yaḥyā (John the Baptist) and ʽĪsā (Jesus Christ), peace be upon them both, are not only considered in the Muslim tradition as the two penultimate prophets of God, but their appearance is also intended to herald the sacred history of the End of Time. In the paper under the title topic, we tried to recognize a somewhat neglected dimension of their prophetic mission from the point of view of Muslim theology, especially as initially observed by the great teachers of Sufism. It reveals to us their fundamental spiritual endowment, which especially shaped their prophetic mission. These endowments are manifested through the rhythms of the two wings of God's revelation in the sense of His understanding, and are revealed to us in the concepts of God's transcendence i.e. non-comparability (ar. tanzīh) and His immanence i.e. comparability and His anthropomorphism (ar. tashbīh). These two givens or realities will be personified in the personalities of these two voice-bearers as never before, and as such will be side by side, simultaneously interpenetrating, but still separate. Their metaphysical beginning will not only be clearly reflected throughout the entire sacred history, but will also shape the deepest individual human intimacy, which is ruled by fear and hope.

Rad analizira Husserlovu intencionalnost i budistički koncept praznine (śūnyatā) putem pitanja može li svijest postojati bez intencionalnog usmjerenja. Dok fenomenologija svijest određuje kao nužno intencionalnu, budistička epistemologija osporava stabilnost subjekta i objekta, naglašavajući njihovu međuovisnu konstituciju. Fenomenološka redukcija omogućava analizu intencionalne strukture svijesti, dok budistički pristup otvara prostor svijesti bez objekta usmjerenja. Usporedbom dviju tradicija, rad nudi reinterpretaciju intencionalnosti kao kontekstualno uvjetovanog fenomena, što potiče nove uvide u filozofiji uma i epistemologiji svijesti.

U radu se obrađuje pitanje smrtne kazne u drevnom i suvremenom židovskom pravu, te napose kamenovanje u židovskom pravu u perspektivi Isusova vremena. Biblijski tekstovi (Tora), a time i biblijsko pravo, traže smrtnu kaznu kamenovanja za preljub i nepostojanje djevičanstva kod sklapanja braka. Iako postojeće, takve kazne su tražile složene procesne radnje za njihovo provođenje, da bi danas, u modernom vremenu, takvo provođenje bilo neizvedivo zbog nemogućnosti suđenja u porušenom hramu, gdje bi rabinski vrhovni sud Sanhedrin trebao zasjedati. Članak obrađuje konkretnu dilemu svetoga Josipa nakon što je saznao da je njegova zaručnica Marija trudna, a nisu imali odnose. Josip se nalazi pred dilemom da kao pravedan, zakonu odan Židov, prokaže Mariju ili da je napusti i ne izvrgne ruglu i kamenovanju. Odlučivši se za odlazak, u središte svojih postupaka stavlja zapovijed ljubavi i tako provodi milosrđe koje je hijerarhijski najviša norma koju je židovsko pravo poznavalo, a koju je Isus podvukao i usavršio, normu o kojoj vise sav Zakon i Proroci.

Povijesni razvoj uzrokovao je izrazitu prostornu isprepletenost Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca, Srba. Ta prožetost ne bi mogla stoljećima opstojati da unutar svih tih naroda nije postojala sposobnost koegzistencije. Tijekom nacionalno-formativnih procesa oblikovani su politički, u osnovi državotvorni ciljevi sve četiri, sada već nacionalne zajednice. S obzirom na međuetničku ispremiješanost i ti su se ciljevi uvelike međusobno preklapali. U tim uvjetima unutar svake od spomenute četiri nacije društveno-humanističke znanosti djelovale su ne samo u korist nacionalne afirmacije već su svoju produkciju znatno prilagodile državotvornim težnjama vlastitih naroda sa svrhom njihova opravdanja i mobilizacijom društva prema ostvarenju željenih projekcija. Na tom polju poseban su doprinos dali srpski historičari. Pored ostalog, raskošnim definiranjem inicijalnog okvira »srpskih zemalja«, takvog kakav bi bio utvrđen još po pretpostavljanom doseljavanju Srba u 7. stoljeću. Gledano sa suvremenog aspekta, približno tri četvrtine prostora tih inicijalnih »srpskih zemalja« danas su dijelom Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske. U priloženom radu razmotrit će se etnički razvoj na tlu navodnih »srpskih zemalja« i analizirati zbog čega je iz srpske perspektive bitno njihovo prvotno lociranje upravo u smjeru zapada i Jadranskoga mora.

Globalna digitalizacija sve je prisutnija u svim segmentima društva, kako u privatnom, tako i u poslovnom segmentu, stoga ne čudi i svojevrsna digitalizacija sustava ranoga i predškolskog odgoja i obrazovanja koja se temelji na digitalizaciji računovodstva te manjim dijelom i na digitalizaciji poslova stručnih suradnika. Odgojno-obrazovni rad odgojitelja još uvijek nije uključen u plansku digitalnu transformaciju, već je prepušten intrinzičnoj motivaciji pojedinaca, stoga su izuzetno dragocjena mišljenja odgojitelja o implementiranju informacijske i komunikacijske tehnologije u odgojno-obrazovni rad. Istraživanjem su obuhvaćena 682 odgojitelja zaposlena u zagrebačkim vrtićima. Za potrebe istraživanja korištena je deskriptivna analiza podataka te One-Way ANOVA za utvrđivanje različitosti mišljenja sudionika o uporabi informacijske i komunikacijske tehnologije s dobi, radnim iskustvom i obrazovanjem. Rezultati istraživanja pokazuju da postoji značajna razlika u mišljenjima odgojitelja u odnosu na dob i obrazovanje, dok ta razlika izostaje u odnosu na radno iskustvo. Sudionici naglašavaju korisnost i neizbježnost digitalne transformacije u svim segmentima svoga odgojno-obrazovnog rada, međutim, ističu nespremnost sustava ranoga i predškolskog odgoja i obrazovanja za promjene te nedostatnost vlastitih digitalnih kompetencija.

The article explores the increasing prevalence of loneliness among young people, focusing on digital media’s role in shaping their social experiences. Drawing from historical, psychological, and sociological perspectives, the authors argue that loneliness is not merely physical isolation, but a deeply subjective feeling tied to perceived disconnection from meaningful relationships. Two key hypotheses frame the analysis: the displacement hypothesis (digital media replaces face-to-face interaction and increases loneliness) and the stimulation hypothesis (digital media enhances existing relationships and reduces loneliness). The impact of digital media depends largely on its usage—active versus passive engagement—and the user’s underlying social needs. The article presents findings from a 2022 survey of 654 Slovenian secondary school students. A quarter of respondents reported frequent or constant feelings of loneliness. Students who reported greater loneliness also had more difficulty socializing and were less willing to give up social media use, suggesting a possible dependence on digital interaction as a substitute for real-life connection. The authors emphasize the importance of subjective perceptions of loneliness, arguing that standardized scales often fail to capture this. They advocate for more attention in educational settings to support students experiencing deep loneliness – especially those who may not reach out or appear isolated.

Thucydides’ rendition of the Melian Dialogue is one of the most famous parts of his History of the Peloponnesian War, and possibly the most famous debate in international relations theory to this day. It has been retold, described, interpreted, analyzed and criticized in a vast number of works on international relations and ethics. The goal of this paper is to present and interpret the Melian Dialogue from a new, so far underexplored perspective, and view it as a thought experiment. In order to achieve this goal, the paper first provides a short discussion of several types and functions of thought experiments in philosophy and elsewhere. Second, the paper presents a short version of the Melian Dialogue. Third, the paper gives an interpretation of the Melian Dialogue as a thought experiment, argues that reading it as a thought experiment is possible, and attempts to pinpoint exactly what kind of thought experiment Thucydides conducted in terms of its function and logical structure.