Pacijent ima pravo na potpunu obaviještenost o svome zdravstvenom stanju, preporučenim pregledima i zahvatima te planiranim datumima za njihovo obavljanje, mogućim prednostima i rizicima obavljanja ili neobavljanja preporučenih pregleda i zahvata te o svome pravu na odlučivanje o preporučenim pregledima ili zahvatima. Isto tako pacijent ima pravo biti obaviješten o mogućim zamjenama za preporučene postupke, tijeku postupaka prilikom pružanja zdravstvene zaštite, daljnjem tijeku pružanja zdravstvene zaštite, preporučenom načinu života kao i o pravima iz zdravstvenoga osiguranja i postupcima za ostvarivanje tih prava. Pravo pacijenta na obaviještenost (o vlastitom zdravstvenom stanju i postupku liječenja) jedno je od temeljnih pacijentovih prava, uređenih i zajamčenih odredbama Zakona o zaštiti prava pacijenata, odredbama drugih propisa kojima se uređuje zdravstvena djelatnost te brojnim međunarodnim konvencijama i deklaracijama iz područja zdravstva. Brojna profesionalno provedena istraživanja u zdravstvenim ustanovama pokazala su da pravovremeno i detaljno informirani pacijenti imaju bolje rezultate u izlječenju i kraće ostaju hospitalizirani.

Načelo lojalnog postupanja (ili dužnost članova na lojalno postupanje) shvaća se temeljnim načelom koje karakterizira članstvo u društvima osoba te sadržaj i opseg prava i obveza članova, predstavljajući glavnu smjernicu njihova ponašanja. Ishodište se načela primarno može pronaći u obveznopravnom institutu bona fides, zatim u očuvanju zajedničkog cilja društva, ali i u činjenici da se u društvima osoba pojavljuju pravni odnosi u kojima se u visokoj mjeri zahtijeva osobna suradnja te nesmetano uzajamno povjerenje. Ipak, specificiranje dužnosti na lojalno postupanje nije isključivo podložno objektivnim kriterijima, već se mora odrediti u svakoj pojedinačnoj situaciji. Budući da dužnost na lojalno postupanje ne predstavlja čisto teorijsko načelo, njezina povreda izaziva pravne posljedice različitih opsega, koje posljedice ovise o naravi povrede dužnosti. Također, primjena ovog načela ne može se isključiti.

U ovome radu autori istražuju pravno uređenje prostitucije u gradu Osijeku krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Diljem Austro-Ugarske Monarhije prostitucija je bila legalna, ali je zbog moralnih, a prije svega zdravstvenih razloga, bila ograničena odredbama Kaznenog zakona iz 1852. godine. Te su odredbe bile općenite naravi, a reguliranje propisa vezanih za djelovanje bludilišta prepušteno je lokalnim (redarstvenim) vlastima. U glavnom dijelu rada, na temelju izvorne arhivske građe, autori detaljno analiziraju odredbe „Osnova pravilnika za nadziranje prostitucije u gradu Osijeku“ iz 1881. godine, odredbe „Pravilnika o uređenju i nadziranju prostitucije“ iz 1896. te izmjene koje je 1911. godine donio „Pravilnik za bludilišta u slob. i kr. gradu Osijeku“, odobren na temelju Naredbe Kr. zemaljske vlade, odjela za unutarnje poslove od 19. svibnja 1911. U fokusu analize navedeni su pravni propisi, a dodatno se analizira djelovanje prostitucije u gradu Osijeku sa sociolingvističkog stajališta na temelju oglasa objavljivanih u lokalnom tisku. Kao rezultat proučavanja izvorne arhivske građe, na kraju se zaključuje da je Osijek bio dio tadašnjih europskih strujanja u pogledu pravne regulacije prostitucije, ali je ta djelatnost i dalje smatrana društveno neprihvatljivom, što dokazuje sociolingvistička analiza oglasa objavljenih krajem 19. stoljeća u časopisima Slawonische Presse i Die Drau.

Predmetni rad problematizira pitanje kontinuiteta zaštite oštećenog krivičnim djelom u sistemu krivičnog i građanskog pravosuđa. Viktimološki promatrano, položaj oštećenog krivičnim djelom primarno se razmatra u domenu krivičnog pravosuđa. Međutim, u situacijama kada je određeni događaj istovremeno i krivičnopravno i građanskopravno relevantan, pitanje zaštite oštećenog krivičnim djelom potrebno je, osim u sistemu krivičnog pravosuđa, promatrati i u sistemu građanskog pravosuđa. S tim u vezi javila se potreba za proširenjem mjera zaštite oštećenog u krivičnom postupku i na naknadni parnični postupak, kako bi se osigurao kontinuitet zaštite, ali i kako zaštita pružena u krivičnom postupku ne bi izgubila svoj smisao u naknadnom parničnom postupku. Najpotpuniji vid zaštite oštećenog u krivičnom postupku predstavlja mjera zaštite identiteta tokom, pa čak i određeni period po okončanju postupka. Upravo u nastojanju da se osigura istovjetna zaštita i u kasnijem parničnom postupku, odnosno prevenira sekundarna viktimizacija oštećenog, došlo je do promišljanja o preslikavanju mjere zaštite identiteta u građansko pravosuđe. U svjetlu navedenog, pitanje zaštite oštećenog prevazilazi granice krivičnog pravosuđa, time prerastajući u zajednički interes krivičnog i građanskog pravosuđa. Zakonom o dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine iz 2021. godine prvi put su na našim prostorima, pa čak i šire, u građanskom pravosuđu parničnim zakonodavstvom implementirane odredbe o zaštiti identiteta oštećenog krivičnim djelom. Tako je ustanovljen posebni postupak u parnicama povodom ostvarivanja prava lica kojima su određene mjere u cilju zaštite identiteta. Stoga okosnicu izlaganja predmetnog rada čini ovaj posebni postupak, ali i širi kontekst položaja i zaštite oštećenog krivičnim djelom u sistemu krivičnog i građanskog pravosuđa, tako objedinjujući krivičnopravna, viktimološka, kao i građanskopravna promatranja.

Pomorsko dobro je „obiteljsko srebro“ Republike Hrvatske, i kao stvar izvan prometa, ne može biti predmet vlasničkopravnih odnosa, iskorištava se, odnosno upotrebljava kroz specifične pomorskopravne institute. Prije svega to je koncesija. Hrvatsko zakonodavstvo, cijeneći potrebe razvoja pomorskog dobra, normira druge pomorskopravne institute koji nadopunjavaju one pravne i životne fenomene za koje institut koncesije nije moguće adaptirati. Po noveli Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama uveden je institut dozvole na pomorskom dobru. Zakonodavac, svjestan već i prije, kroz institut koncesijskog odobrenja i kroz pojednostavljeni postupak, znatno drugačiji od koncesije, a sada kroz institut dozvole na pomorskom dobru, mora obuhvatiti sva ona korištenja, odnosno upotrebe na pomorskom dobru za koje je institut koncesije neprilagođen. U ovom radu autor prikazuje bitne značajke dozvole na pomorskom dobru kroz analizu normativnog okvira koji uređuje dozvole na pomorskom dobru neposredno ili posredno. Nadalje, ukazuje na razlike između dozvole na pomorskom dobru i ukinutog koncesijskog odobrenja, kao i na potrebe dodatnog pravnog uređenja predmetne materije.

Statusne promjene, uključujući i pripajanje, jedan su od mogućih modela restrukturiranja dužnika. Unatoč rizicima, pripajanje nosi benefite i društvu preuzimatelju u vidu boljeg i profitabilnijeg poslovanja. S ustavnopravnog aspekta pripajanje je odraz poduzetničke i tržišne slobode. Hrvatsko insolvencijsko pravo do današnjeg je dana obilježeno brojnim zakonodavnim intervencijama. Međutim, cilj oporavka društva predstečajnog dužnika jest konstantan, neovisno o tome što nije svako društvo podobno za restrukturiranje. U tim okolnostima otvara se pitanje prostora za zlouporabu prava. U tom smislu primarni je cilj ovog rada analizirati pitanje pravnih posljedica pripajanja bez suglasnosti suda i mogućnosti provođenja takvog upisa u sudskom registru. Nadalje, otvara se i pitanje pravnog položaja vjerovnika pripojenog društva, pravnih posljedica procesa pripajanja na njihove tražbine i pitanja pravne zaštite njihovih prava. Pripajanje društva dužnika u predstečajnom postupku prikazat će se kroz okvir mogućih zlouporaba prava. Gledajući regulatorni okvir Stečajnog zakona i Zakona o trgovačkim društvima u cjelini, zaključuje se kako statusne promjene dužnika u predstečajnom, ali i stečajnom postupku traže detaljnije normativno rješenje, stoga se daju prijedlozi de lege ferenda.

U radu se raspravlja o mogućnosti i opravdanosti sklapanja ugovora o prijenosu prava na nekretninama u elektroničkom obliku. Danas su gotovo svi europski zemljišni registri digitalizirani, prijedlozi za upis podnose se elektronički, a u nekim je državama, primjerice u Estoniji, automatiziran i proces donošenja odluka te njihova dostava strankama, kao i upis u zemljišni registar. Sljedeći je korak, stoga, prijenos prava na nekretninama putem ugovora u elektroničkom obliku. U Finskoj se već elektronički prijenos prava na nekretninama odvija na posebnoj platforni koja je pod nadzorom države i koja je povezana sa zemljišnim registrom. Stoga autori razmatraju ulogu digitalnih tehnologija u prijenosu prava vlasništva na nekretnini, a posebnu pažnju posvećuju tehnologiji blockchain i konceptu pametnih ugovora. Analiziraju se, prije svega, relevantne odredbe Direktive 2000/31/EZ o elektroničkoj trgovini i hrvatskog Zakona o elektroničkoj trgovini te se iznose prijedlozi uređenja ovog područja de lege ferenda. Zaključno se razmatra odgovornost za štetu u vođenju zemljišnih knjiga nastalu neispravnošću računalnog sustava.

Obveznopravni zahtjev bračnog druga postavlja se temeljem instituta stjecanja bez osnove, a cilj istoga je vratiti vrijednost uloženog u vlastitu imovinu bivšeg bračnog druga. Vrijednost uloženoga računaju vještaci građevinske struke. Cilj ovog rada jest ispitati uzima li se stopa inflacije u obzir prilikom izračuna vrijednosti uloženoga. Autorica je, uz pravnu doktrinu, koristila i dostupnu sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske te općinskih sudova. Na početku rada prikazat će se opcije koje stoje na raspolaganju bračnim drugovima radi uređenja imovinskih odnosa, potom će se ispitati primjena instituta stjecanja bez osnove na obveznopravni zahtjev bračnoga druga nakon čega će se pristupiti prikazu utvrđivanja vrijednosti u građevinskim vještačenjima. S obzirom na to da utvrđenje tržišne vrijednosti ne dovodi do potpunog i pravednog povrata uložene vrijednosti, autorica će prikazati tri rješenja koja mogu vještake dovesti do ispunjenja načela pravednosti. U zaključku će se iznijeti i dva rješenja koja bi mogla spriječiti sporove, odnosno pomoći tužiteljima prilikom postavljanja obveznopravnog zahtjeva nakon prestanka bračne zajednice.

Predmet su rada funkcije odjelnih predstojnika u Zemaljskoj vladi za Hrvatsku i Slavoniju u razdoblju od osnivanja Zemaljske vlade 1869. godine pa sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine. U sklopu istraživanja, analiziran je relevantan normativni okvir te personalne promjene na funkcijama odjelnih predstojnika. Autor je u radu pokazao da je kod funkcija odjelnih predstojnika riječ o funkcijama kod kojih su se ispreplitali elementi upravne i dužnosničke funkcije. Pri tome je naglasio da je dužnosnički element naročito vidljiv kod funkcije odjelnog predstojnika za unutarnju upravu koji je ujedno bio i zamjenik bana.

U ovome članku analizirana je uloga poreznih potpora u širem kontekstu državnih potpora unutar Europske unije za vrijeme pandemije COVID-a 19. U radu je predstavljena struktura testa državnih potpora u poreznim pitanjima, te njegove posebnosti u odnosu na test kod izravnih subvencija i drugih državnih mjera. Upravo za skrivene porezne potpore postoji značajna opasnost od toga da ih Europska komisija unutar složenog poreznog sustava ne prepozna na vrijeme. Stoga su porezne mjere i učestalo sredstvo kojim države članice dodjeljuju protupravne državne potpore. Međutim, i inače, države članice često koriste porezni sustav za dodjelu dopuštenih potpora. U tom se kontekstu struktura potpora za vrijeme pandemije razlikuje od uobičajene strukture potpora. Naime, unatoč činjenici da su države članice imale široke ovlasti koristiti porezni sustav za dodjelu potpora, nije došlo do implementacije značajnijeg broja poreznih mjera. Ovaj rad uspoređuje vrste dopuštenih potpora unutar privremenog okvira za državne potpore, te analizira moguće uzroke ograničenog korištenja poreznih mjera za dodjelu dopuštenih državnih potpora.