Nakon uvodnih napomena o informacijsko-telekomunikacijskoj tehnologiji koja je stvorila potpuno novi, specifičan, kibernetički prostor unutar kojeg pojedinci poduzimaju brojne i vrlo različite aktivnosti, u radu se analizira jedan od najčešćih oblika računalnog kriminala čiji je broj u stalnom porastu – kazneno djelo računalne prijevare iz čl. 271. Kaznenog zakona. Kako bi učinkovito odgovorio novim izazovima, zakonodavac je modalitete počinjenja ovog kaznenog djela postavio veoma široko, što je otvorilo pitanje njegova odnosa s drugim kaznenim djelima. Stoga se u radu, osim aktualne zakonske regulative, razmatra i pitanje stjecaja kaznenog djela računalne prijevare i drugih kaznenih djela. Posebno se ukazuje na vrlo raširenu uporabu zlonamjernih programa koji se koriste kao sredstva za prikupljanje računalnih podataka, što nameće potrebu za konstantnom edukacijom o sigurnim načinima korištenja suvremenom tehnologijom. Uočen problem konstantnog rasta prijava kaznenog djela računalne prijevare i iznimno visokog udjela nepoznatih počinitelja među njima, traži sustavno i cjelovito unapređenje mjera za njihovo otkivanje te naglašava potrebu za interdisciplinarnim znanjem kao nužnim uvjetom za uspješnu borbu protiv ovog oblika kriminaliteta.

Austro-ugarskom nagodbom ustrojena je Dvojna Monarhija. Austrija i Ugarska utvrdile su da su vanjska politika, vojni poslovi i financije zajednički poslovi cijele monarhije, dok su sve druge poslove dvije strane samostalno rješavale. Ugarska je bila vezana i Hrvatsko-ugarskom nagodbom, koja je, pak, Zagrebu osiguravala punu samostalnost u pitanjima unutarnje uprave, pravosuđa, bogoštovlja i javne prosvjete, uključujući i zakonodavnu vlast u tim pitanjima (Hrvatski sabor) te izvršnu (banska vlada). Hrvati su bili priznati za politički narod (taj su status uživali i Mađari u Ugarskoj), a u Trojednoj kraljevini službeni jezik bio je hrvatski. Usto je Hrvatska mogla koristiti svoje nacionalne simbole, a imala je i svoga ministra u Ugarskoj (zajedničkoj, središnjoj) vladi u Budimpešti. U vrijeme dualizma upravljanje zemljom bilo je vrlo teško, jer su kralj, ugarski ministar predsjednik i ban bili u međusobnom odnosu subordinacije, ali su morali uživati i međusobno povjerenje. Godine 1903. došlo je do parlamentarne krize u Austriji, koja se prelila u Ugarsku, dok su u Hrvatskoj izbili nemiri protiv bana i mađarizacije. U ovom radu, na temelju arhivskih spisa Ugarskog sabora, analiziramo kako su se događaji iz Hrvatske manifestirali na Ugarsku i cijelu monarhiju, a dajemo i odgovor na tezu da je ban „pobjegao iz Hrvatske”.

Hrvatsko je zakonodavstvo prvi put 2019. godine u izmjenama Pomorskog zakonika (dalje: Zakonik)1 reguliralo materiju ugovora nautičkog veza, uvažavajući velikim dijelom hrvatsku poslovnu praksu. Iritacija iz domaće gospodarske i pravosudne sfere bila je takva da je zakonodavac na načelima prilagodbe specifičnoj poslovnoj teoriji i praksi propisao odredbe o predmetnoj problematici. Time se nesvjesno uveo nered u ugovaranje onemogućivši strankama jasni okvir ugovaranja i pravnu zaštitu. I upravo takav pravni i funkcionalni nered u ugovaranju, izvršenju i posljedicama ugovora o nautičkom vezu zakonodavac rješava novim ugovorom u katalogu hrvatskog pomorskog prava normirajući ugovor o nautičkom vezu u Zakoniku. Do 2019. hrvatsko zakonodavstvo nije utjecalo čak ni minimalno na sadržaj ugovora o nautičkom vezu. Ugovor o nautičkom vezu u hrvatskom pravu time postaje standardni ugovor, te kao takav čini okosnicu nautičkog poslovanja kao zasebnog ugovornog oblika, određen specifičnim sadržajem, odnosno zakonom uređen tip ugovora kojemu je poslovna praksa dala poseban, karakterističan sadržaj po kojem se razlikuje od drugih ugovora, posebno s općim uvjetima poslovanja marina. Ugovaranje nautičkog veza u poslovnoj praksi uvijek je kroz prihvaćanje općih uvjeta poslovanja marine. Time je budućem korisniku veza omogućeno pregovaranje kod sklapanja ugovora po posebnim ugovornim pogodbama. Hrvatska sudska praksa nedvojbeno je u svojim odlukama ukazivala na najveću povezanost ugovora o nautičkom vezu s ugovorom o ostavi. Tema ovog rada jest ukazati koliko je sada zakonsko normiranje nautičkog veza u Zakoniku unijelo elemenata ostave iz Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO),2 kako bi se praktičarima dao nedvojbeni putokaz da u eventualnoj nenormiranosti ili podnormiranosti kod određenih konkretnih slučajeva primjenjuju ili ne primjenjuju načela i odredbe ostave. Istraživanje bi dakle trebalo pokazati koliko je sličnosti u bitnim sastojcima ugovora o ostavi i zakonskog određenja ugovora o nautičkom vezu.

Peta generacija mreža mobilnih komunikacija, 5G, nasljednica je prethodnih generacija (1G, 2G, 3G i 4G). Rad se osvrće na odredbe europske Direktive 2018/1972 kojom se naglašava važnost tehnologije 5G i potreba usklađenja nacionalnih zakonodavstava u cilju osiguranja brze dodjele radiofrekvencijskog spektra za 5G. Unatoč velikim očekivanjima, uvođenje 5G-a bilo je popraćeno s izazovima, uključujući kašnjenje u zakonodavnoj usklađenosti, društvene prijepore o zdravstvenim učincima te formalne uvjete javne nabave. Način dodjele spektra u Republici Hrvatskoj analizira se uz primjenu komparativne metode pojedinih država članica Europske unije. Predviđanje posljedica uvođenja 5G-a u radu odnosi se na ekstenzivnu uporaba 5G-a koja će ponajprije jačati informacijsko-komunikacijsku djelatnost, dok će proširena stvarnost i robotizacija biti u širokoj primjeni, što će u pravnom smislu biti povezano i s potrebom sveobuhvatnije regulacije novih pravnih termina.

FIDIC uvjeti ugovaranja su danas najzastupljeniji standardizovani modeli ugovora koji se primjenjuju u međunarodnim građevinskim projektima. Toliku upotrebu duguju svojoj prilagođenosti kompleksnosti međunarodnih građevinskih projekata koje karakteriše velika vrijednost, veći broj učesnika, međunarodni element, učešće međunarodnih finansijskih institucija, te kompleksnost radova. Jedan od primjera te prilagođenosti je mehanizam za rješavanje sporova koji je uspostavio FIDIC već 1999. godine, sa određenim izmjenama koje su se desile 2017. godine. Mehanizam za rješavanje sporova, koji podrazumijeva rješavanje sporova u nekoliko koraka se pokazao efikasnim, međutim uočeni su određeni nedostaci koje je FIDIC pokušao riješiti 2017. godine. Jedan takav nedostatak je izvršivost odluka Odbora za rješavanje sporova (drugog koraka), u slučaju kada se radi o odluci na koju je jedna od strana izjavila nezadovoljstvo što dalje vodi do pokretanja arbitražnog postupka. U tom slučaju odluka Odbora je obavezujuća, ali ne i konačna. Problem nedostatka prisilne izvršivosti je doživio svoju kulminaciju u predmetu Persero koji se vodio pred sudom u Singapuru koji će biti predstavljen u ovom radu. U cilju regulisanja ovog problema, FIDIC je 2017. godine usvojio jednu izmjenu koja daje pravo strankama da samo neizvršenje odluke Odbora iznese pred arbitražni tribunal. Cilj ovog rada je da predstavi problematiku nedostatka izvršivosti Odluka odbora kroz analizu sudske prakse, te da ukaže na potencijalne probleme kao i rješenja FIDIC mehanizma za rješavanje sporova koji se smatra jednim od najefikasnijih.

U ovom radu daje se analiza postojećeg zakonodavnog modela podnošenja i rješavanja predstavki i pritužbi na rad i ponašanje policijskih službenika u Republici Hrvatskoj. Nakon analize pravne regulative, stajališta pravne doktrine, sudske prakse, statističkih pokazatelja, kao i rezultata empirijskog istraživanja provedenog anketom među studentima Veleučilišta kriminalistike i javne sigurnosti u Zagrebu, daju se prijedlozi za izmjene zakonodavnog okvira. Autori su stajališta da je uvođenjem civilnog nadzora nad radom policije napravljen značajan iskorak u zaštiti ljudskih prava i nadzoru nad radom policije, međutim ističu da se institut predstavke i pritužbe često zlorabi na štetu policijskih službenika zbog čega im u svakom takvom slučaju treba pružiti pravnu zaštitu u vidu procesuiranja podnositelja koji u tim podnescima vrijeđaju policijske službenike ili ih lažno terete za počinjenje kaznenog djela. Smatraju i da je potrebno regulirati postupanje s anonimnim podnescima i detaljno propisati prava policijskih službenika čiji se rad i ponašanje provjeravaju (pravo uvida u spis, pravo sudjelovanja u postupku, pravo na dobivanje predstavke ili pritužbe i odgovora koji se dostavlja podnositelju predstavke ili pritužbe).

Autori razmatraju pitanja pravnog položaja žene u srednjovjekovnom Hvarskom statutu iz 1331. u usporedbi s nekim dalmatinskim (Bračkim i Korčulanskim) i kvarnerskim (Vinodolski zakon, Cresko-osorski statut) statutima. Pri tome propituju u čemu su rješenja statutarnog prava sukladna općim tendencijama, a u čemu su njegove eventualne specifičnosti u statusnom, obiteljskom, imovinskom, kaznenom i postupovnom pravu. Analizom notarskih zapisa i arhivske građe utvrđuje se u kojoj mjeri su se statutarne odredbe primjenjivale u svakodnevnom životu. U odredbama Hvarskoga statuta vidljivo je prožimanje dviju osnovnih pravnih kultura: slavenske i rimske, ali i utjecaji kanonskog te mletačkog pravnog sustava. Ovo prožimanje, uz uvažavanje specifičnosti same Komune, povezuje Hvarski statut s drugim statutima i europskim prostorom te korijenima pravnih sustava suvremenih europskih integracija.

Rad se bavi doktrinarnim, normativno-pravnim i funkcionalnim aspektom ustavnog sudovanja u funkciji “čuvara i zaštitnika” ustava (Häberle) te, posljedično, zaštitom njime propisane vladavine prava. U obradi teme, prije svega, polazit će se od hrvatskog ustavnog sustava i njime ustrojenog položaja, zadaća i nadležnosti Ustavnog suda Republike Hrvatske. Dakako, uz ukazivanje i uspoređivanje s Ustavnim sudom Republike Kazahstan po ovoj osnovi.

U radu se prikazuju različite vrste epidemija zaraznih bolesti, a posebno kuge koja je u više navrata prodrla na područje Habsburške Monarhije. Kako bi se zaštitila bečka prijestolnica i drugi dijelovi Carevine, od osobite je važnosti bila Slavonija kao pogranična regija koja je bila ključna u obrani od zaraznih bolesti što su dolazile iz Osmanskog Carstva. Zbog toga se u radu osobita pozornost posvećuje gradskim sanitarnim vijećima i novoosnovanim austrijskim i ugarskim zdravstvenim vijećima. U nastavku teksta objašnjavaju se važnost i uloga (stalnog) sanitarnog kordona te karantenskih jedinica, odnosno kontumaca i raštela. Naposljetku se navode odluke proizašle iz arhivskoga fonda Poglavarstvo Slobodnog i kraljevskog grada Osijeka iz kojih se saznaje kako je Ugarsko namjesničko vijeće zajedno s gradskim vlastima u Slavoniji reguliralo zarazne bolesti.

Pred Arbitražnim sudom Hrvatskog nogometnog saveza već se više od dvadeset godina vode brojni arbitražni postupci između igrača i trenera te nogometnih klubova. Pritom su zasigurno jedni od najvažnijih i najznačajnijih postupaka oni koji se vode radi otkazivanja ili raskida ugovora, budući da u tim postupcima u slučaju uspjeha u sporu igrač dobiva status tzv. slobodnog igrača te može nesmetano promijeniti klub bez bilo kakvog plaćanja svojem prijašnjem klubu. Za razumijevanje ove problematike važni su poznavanje prakse Arbitražnog suda HNS-a u postupcima otkazivanja ugovora o radu (ugovora o profesionalnom igranju), kao i povezana praksa Sportskog arbitražnog suda u Laussani, te odluke Suda pravde Europske unije. U ovom radu autori će analizirati relevantnu praksu navedenih sudbenih tijela, s naglaskom na komentar u odnosu na najznačajnije dosadašnje odluke Arbitražnog suda HNS-a u postupcima radi otkazivanja ugovora o radu, ugovora o profesionalnom igranju/treniranju ili ugovora o stipendijskom igranju, a sve to u sportsko-radnim sporovima između klubova i igrača.