Symbolic legislation is often described as “irrational” and “deceptive”. However, this characterization fails to recognise that symbolic legislation is always a matter of degree and that these adjectives can only apply to primary or predominantly symbolic legislation. A characteristic pattern for predominantly symbolic legislation is a problem with the efficacy and/or effectiveness of the norms in connection with a symbolic aspect. In other words, lack of efficacy and/or effectiveness is not the only characteristic of primary symbolic legislation. In this paper, after attempting to characterise predominantly symbolic legislation in more detail, two analyses of legislative activity are presented: The entrenched notion that predominantly symbolic legislation is always intentionally created is challenged, thereby refuting the notion that it is necessarily “deceptive”. An assessment of its quality is then made based on certain parameters proposed by legislative theory; based on this analysis, the idea of irrationality or lack of quality - mainly due to the lack of efficacy and effectiveness - is accepted.

This article examines the attribution of interpretative errors in judicial decision-making, a recurring yet under-theorised element of legal practice. It highlights how ideologies of legal interpretation and legal decision-making shape the criteria for evaluating interpretative correctness and critiques traditional dichotomies between axiological and epistemic errors. Proposing an integrated approach that merges decision-making and cognition, the study underscores the ideological commitments inherent in interpretative activities and their implications for the principle of legality and judicial accountability. In this light, it explores the dual function of error ascriptions: maintaining interpretative normalcy and driving change within judicial practices.

Cilj je ovoga rada ukazivanje na značaj zaštite prava životinja putem međunarodnih akata, i to deklaracija i konvencija, kao najvažnijih akata u tom području. Nedovoljnost zaštite životinja u nacionalnim pravnim porecima rezultirala je time da se donosi niz konvencija i akata koji bi trebali pomoći u tome da se podigne razina standarda pravne zaštite pojedinih kategorija životinja. Rad se sastoji iz četiri dijela. U uvodnom dijelu (prvom) rada ukazujemo na suživot ljudi i životinja, na nužnost zaštite životinja, kako za njih same, tako i za ljude, zatim govorimo općenito o pravima životinja, o problemu definicije prava životinja kao pravne grane, o cilju te pravne grane. U drugom dijelu, polazeći od Opće deklaracije o pravima životinja iz 1978. i Opće deklaracije o dobrobiti životinja iz 2000., objašnjavamo pojmove prava i dobrobiti. U trećem dijelu, promatramo zaštitu prava pojedinih kategorija životinja (npr. ptica, kitova, tuna, polarnih medvjeda) i postupke prema njima (npr. klanje, obavljanje pokusa) s aspekta međunarodnih konvencija, ilustrirajući neke od njih. Četvrti je dio zaključak u kojem govorimo o zaokretu u diskusiji o pravima životinja. U radu ukazujemo na dva, između drugih, problema međunarodnog prava - nepostojanje suglasnosti da se navedene deklaracije preoblikuju u konvencije, što bi bilo nužno, budući da konvencije, za razliku od deklaracija, imaju pravnu snagu te ukazujemo na probleme provedbe obje vrste akata, za koje možemo reći da predstavljaju leges imperfectae (tj. norme bez predviđenih kazni).

This paper analyzes smart contracts and the possibilities of applying legal regulation to them. Since smart contracts are not specifically regulated in the Republic of Croatia, the paper considers the possibility of applying European secondary law and Croatian civil law. In doing so, we consider the mode of operation of smart contracts, as well as the various systems by which they can function. Then we determine whether a smart contract is a contract at all and what are the legally relevant features of smart contracts that could help us classify smart contracts. Accordingly, we determine the differences between smart contracts based on the public (decentralized) blockchain and smart contracts based on the private (centralized) blockchain, as well as the differences between the so-called strong and weak smart contracts. From the legal aspect, we analyze the method of concluding smart contracts, their execution, terms of the contract and its interpretation, as well as the fulfillment of the contract itself. The mentioned aspects are considered and compared from the aspect of the applicable law, and special attention is paid to voidability of smart contracts and termination due to non-performance, as well as consumer protection.

Iako ne postoji univerzalno prihvaćena definicija „obitelji“ ni „obiteljskog života“, može se smatrati općeprihvaćenim da ti pojmovi nisu ograničeni isključivo na osobe povezane biološkim srodstvom. Oba ta koncepta, na međunarodnoj i europskoj razini, obuhvaćaju i udomitelje tj. udomiteljske obitelji. Ovo istraživanje usmjereno je ponajprije na ispitivanje pristupa Europskog suda za ljudska prava spram mogućnosti nastanka i zaštite obiteljskog života u kontekstu udomiteljstva. Iako ovaj Sud pruža zaštitu različitim oblicima bliskih osobnih veza, svrha i narav udomiteljstva te razlozi i način zasnivanja udomiteljskog odnosa nameću potrebu pobližeg pronicanja u pojedine aspekte obiteljskog života razvijenog u tom kontekstu, počevši već od modaliteta njihova nastanka – obiteljski život biološke obitelji može se smatrati danim, dok u udomiteljskoj obitelji obiteljske veze treba „izgraditi“. Cilj ovog rada jest identificirati pretpostavke nastanka obiteljskog života između udomitelja i udomljenog djeteta te sadržaj i doseg pravne zaštite prava udomitelja na obiteljski život u judikaturi Suda. Također, autorica se osvrće na pitanje zastupanja djeteta od strane udomitelja u postupku pred Sudom te problematiku instrumentalizacije udomiteljstva u svrhu legitimiranja protupravnih postupaka. Zaključci na koje ovo istraživanje upućuje trebali bi biti de lege ferenda smjernice državama u pogledu pristupa uređenju odnosa između udomitelja i udomljene djece.

Autonomous weapon systems have been used in armed conflicts for the past twenty years. The first country in the world to use them was the United States. Namely, they have proven to be a very effective tool in the fight against terrorism, but also a very effective means of warfare. In recent years, other states have been using them as well. For instance, Azerbaijan was using operational-tactical drones in the Second War against Armenia and was the first state to win a convincing victory by employing them. At present, drones are also being used in the Russo-Ukrainian war. Many world governments are showing massive interest in purchasing them, as well as other types of autonomous weapon systems, for military-strategic advantages. However, it is not only states that are acquiring that kind of weapons. Terrorist organizations, as well as other non-state actors, do so as well. The international community is divided on the issue of permissibility of the use of autonomous weapons. Some states require an absolute ban on their employment, while others do not entirely oppose them, but propose the adoption of an internationally binding agreement to regulate their use. As there is yet no such binding agreement, their permissibility should at the present moment be assessed by examining their compatibility with the existing principles of international humanitarian law. This paper aims at demonstrating that autonomous weapon systems do not meet the requirements of the IHL principles, although development of such weapons is still in progress and is yet to be seen whether this development will lead to a different conclusion.

U radu se obrađuju odredbe Direktive o korporativnom izvještavanju o održivosti (CSRD Direktiva) koja je stupila na snagu 5. siječnja 2023. godine, a države članice dužne su je prenijeti u nacionalna zakonodavstva do 6. srpnja 2024. godine, pri čemu se poseban fokus stavlja na položaj malih i srednjih poduzetnika. Značajnu novinu koju uvodi CSRD Direktiva je širenje obveze izvještavanja na male i srednje poduzetnike koji do sada nisu bili obuhvaćeni ovom obvezom. Oni su dužni prve izvještaje objaviti 2027. godine za poslovnu 2026. godinu. Poljem primjene CSRD Direktive izravno su obuhvaćeni oni mali i srednji poduzetnici čiji su prenosivi vrijednosni papiri uvršteni za trgovanje na uređenom tržištu bilo koje države članice EU-a. Međutim, Direktiva će se neizravno primjenjivati i na male i srednje poduzetnike koji nisu uvrstili svoje vrijednosne papire na uređeno tržište, već su sudionici lanca vrijednosti poduzetnika obuhvaćenih poljem primjene. U radu se iznose izazovi s kojima će se suočiti mali i srednji poduzetnici kod primjene novog regulatornog okvira, kao i prilike koje za njih donosi objava informacija o održivosti.

Između zakonskog založnog prava na brodu i zrakoplovu postoji pravna korelacija, s obzirom na slične imovinskopravne karakteristike i globalnu zakonsku regulativu stvarnopravnih odnosa na tim pokretninama velike vrijednosti. Odredbama čl. 175. Zakona o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnom prometu u postupku ovrhe na zrakoplovu predviđena je adekvatna primjena odredbi čl. 867. – 988. Pomorskog zakonika o postupku ovrhe na brodu. Analiza odredbi Pomorskog zakonika i Zakona o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnom prometu o knjižnom režimu za zakonska založna prava na brodu i zrakoplovu (pomorski i zračni privilegiji) ukazuje na identičnu problematiku koja se može pojaviti u postupku sudskog namirenja tražbina vjerovnika. Ovlaštenik zračnog privilegija ima zakonsku ovlast upisati svoju tražbinu, ako ishodi upis tražbine podnošenjem zahtjeva za upis u registar civilnih zrakoplova, za razliku od pomorskog privilegija u pogledu kojeg je zakonskim odredbama određeno da za postanak pomorskog privilegija i pravne učinke prema trećima nije potreban upis u upisnik brodova, ali se tim odredbama posebno ne spominje ovlast na podnošenje zahtjeva za upis. Ako je ovlaštenik zračnog privilegija podnio zahtjev za upis u registru, njegova se upisana tražbina nalazi u ovršnim spisima i poznata je ovršnom sudu pa nema zapreke da bude obaviješten od strane suda o postupku ovrhe koji je pokrenuo drugi vjerovnik kao ovrhovoditelj i poduzima postupovne radnje u svome interesu. Međutim, ako ne ishodi upis svoje tražbine, jer nije podnio zahtjev za upis vlastitom voljom ili iz objektivnih razloga, izložen je identičnoj problematici vezanoj za ovlaštenika neupisanog pomorskog privilegija, odnosno problematici skrivenih (nevidljivih) tražbina za ovršni sud, vjerovnike i druge zainteresirane osobe u pokrenutom postupku ovrhe. Skrivene tražbine mogu spriječiti ostvarenje samog cilja ovrhe – neupitno namirenje tražbina vjerovnika. Stoga se u radu prvenstveno iznose prijedlozi dopuna i izmjena odredbi Pomorskog zakonika o pomorskom privilegiju koji su adekvatno primjenjivi i na zračni privilegij. Prijedlozi dopuna i izmjena usmjereni su prema reguliranju upisa priznatog i stečenog te osporenog pomorskog privlegija do pokretanja postupka ovrhe, nakon donošenja rješenja o ovrsi i privremene mjere zaustavljanja broda, a najkasnije na ročištu za prodaju broda. Predložena rješenja odstupaju od trenutno važećih odredbi hrvatskoga i poredbenoga prava.

Fizička osoba, da bi mogla nabaviti oružje, mora prethodno ispunjavati opće i posebne uvjete propisane zakonom budući da je oružje opasna stvar strogo uređene nabave u pravnom prometu, čija eventualna zloupotreba može imati pogubne posljedice za javnu sigurnost. Zdravstvena sposobnost za držanje i nošenje oružja spada u jedan od posebnih uvjeta koji se sastoji od prilaganja uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti prilikom nabave oružja te kontinuiranog praćenja zdravstvenog stanja vlasnika oružja i, s tim u vezi, upućivanja na izvanredni zdravstveni pregled u slučaju opravdane sumnje u zdravstvenu sposobnost. Prijašnje, zakonsko rješenje, predviđalo je i periodične zdravstvene preglede i njihovo ukidanje predstavlja značajnu liberalizaciju. Rad je tematski podijeljen na uvodna razmatranja gdje se definira problematika kroz osvrt na probleme zlouporabe oružja prouzročene zdravstvenom nesposobnosti vlasnika oružja, na središnje dijelove u kojima se analizira uvjet zdravstvene sposobnosti prilikom nabave oružja (postupak i standardi zdravstvenog pregleda, praćenje zdravstvene sposobnosti od strane liječnika i institut izvanrednog zdravstvenog pregleda) i zaključak. Cilj rada je, uz upoznavanje stručne javnosti s navedenom problematikom, kroz analizu statističkih podataka, zakonskih i podzakonskih propisa, ocijeniti učinkovitost postojećeg uređenja te detektirati pojedine propuste u pogledu uvjeta zdravstvene sposobnosti za držanje i nošenje oružja.

U radu se prikazuju patentni propisi na području Republike Hrvatske od sredine 19. stoljeća do kraja Drugog svjetskog rata. Prikazuje se kronologija zaštite izuma u Habsburškoj Monarhiji, povezanost ustavnih promjena iz 1851. i 1867. godine s izmjenama patentnih propisa, kao i izmjene Carinskog i trgovačkog ugovora koje su tijekom 90-ih godina 19. stoljeća dovele do potpunog odvajanja austrijskih i ugarskih patenata. Posebno se obrađuje uloga austro-ugarske diplomacije u nastanku te naknadnim revizijama Pariške konvencije za zaštitu industrijskog vlasništva iz 1883. godine. Donosi se pregled svih uredbi, naredbi i zakona u području patentne zaštite u Kraljevini Jugoslaviji čiji je glavni autor bio dr. Janko Šuman. Zadnje poglavlje donosi kratak osvrt na Hrvatski državni patentni ured koji je osnovan za vrijeme NDH, dosad posve zanemaren u historiografskim istraživanjima.