Odredbama Zakona o koncesijama (Narodne novine br. 69/17, 107/20; dalje: Zakon o koncesijama) ugovor o koncesiji definira se kao upravni ugovor koji u pisanom obliku i na određeno vrijeme sklapaju davatelj koncesije i koncesionar. Ugovor propisuje međusobna prava i obveze vezane uz danu koncesiju na temelju upravnog akta, odnosno odluke o davanju koncesije. S obzirom na to da je koncesija pravo koje se stječe ugovorom kojim javno tijelo daje određena prava na izvršenje ugovornih odnosa osobi privatnog prava, za koncesije je predviđeno da se sklapa upravni ugovor, a ne, kao do 2017. godine, ugovor privatnog prava na koji su se primjenjivale odredbe građanskog i trgovačkog prava. Između ostalog, to znači da je u slučaju spora između davatelja koncesije i koncesionara nadležan upravni sud, a ne kao do sada trgovački sud za sporove koji nastanu kada je ugovor potpisan. Određenje ugovora o koncesiji kao upravnog ugovora omogućava unapređenje dosadašnjih koncesijskih modela pri čemu je ključno postupanje davatelja koncesije i ispravno određenje svih financijskih učinaka prije i tijekom postupka davanja koncesije, a posljedično tome, i u razdoblju trajanja ugovora o koncesiji. U okviru ovog rada autor daje kratki pregled sadašnjeg sustava koncesioniranja u Republici Hrvatskoj s naglaskom na osnovne odrednice koje će jamčiti učinkovito i uspješno koncesioniranje i ostvarivanje vrijednosti za novac, ali i za uravnoteženi koncesijski ugovor između koncesionara i davatelja koncesije. U bitnome je, a kako proizlazi iz ovoga rada, prilikom koncesijskih modela na ispravan način prepoznati potrebu, te kroz detaljnu analizu odrediti buduće sadržajne elemente ugovora o koncesiji kojim će se ostvariti dodana vrijednost kako za koncesionara tako i za davatelja koncesije. Poglavito se to odnosi na koncesijske ugovore kojima se omogućava određena javna usluga. Razvoj sustava politike koncesija nudi niz mogućnosti javnom tijelu, no pritom traži dodatni angažman, administrativne kapacitete i jasno utvrđivanje sektorskih politika.

U radu se analiziraju povijesno-pravni konteksti nastanka francuskog administrativnog ugovora i njemačkog javnopravnog ugovora te njihova bitna pravna obilježja. Oni su poslužili kao modeli-uzori za oblikovanje hrvatskog upravnog ugovora. Komparativna analiza, koja se u radu provodi, pokazuje da hrvatski upravni ugovor, kako je uređen u Zakonu o općem upravnom postupku iz 2009., ne ispunjava svoju koncilijatornu funkciju u odnosu prema građanima. Štoviše, današnje zakonsko uređenje tako je postavljeno da se upravni ugovor, kao oblik upravnog djelovanja, pokazuje suvišnim. U radu se nastoje razotkriti i rasvijetliti uzroci koji su rezultirali takvim deficitarnim uređenjem upravnog ugovora. Zaključuje se da uzroci potječu iz prihvaćanja, na prostorima današnje Hrvatske kroz cijelo 20. i 21. stoljeće, stare francuske teorije akata vlasti i akata poslovanja. Ta teorija potječe iz 19. stoljeća i odavno je napuštena u zemlji koja ju je stvorila. U radu se teorija akata vlasti i akata poslovanja analizira u povijesno-pravnoj perspektivi, zajedno s učincima koje akti poslovanja, u obliku preuzetom iz prava bivše SFRJ, proizvode u hrvatskom pravnom poretku. Zaključuje se da su protivni Ustavu Republike Hrvatske i trebaju biti uklonjeni iz pravnog poretka. Također se upućuje na potrebu zakonskog redefiniranja upravnog ugovora u uvjetima oslobođenima balasta akata poslovanja jugoslavenskog tipa.

Upravni ugovor jest ugovor sklopljen prema režimu javnog prava u ime jednoga ili više javnih subjekata. Ti ugovori uvedeni su u hrvatsko zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o općem upravnom postupku. Upravnim ugovorom u smislu tog Zakona smatra se dvostrani pravni akt što ga država odnosno javnopravno tijelo sklapa s trećim osobama (fizičkim ili pravnim) radi ostvarenja cilja od šireg društvenog interesa te pod uvjetima utvrđenima posebnim propisima. Do sada se stabilizirala, iako ne osobito bogata, praksa redovnih sudova u vezi s tumačenjem i primjenom upravnih ugovora odnosno ugovora koji po svojem sadržaju imaju određene karakteristike upravnog ugovora. Međutim, za razliku od redovnih sudova, praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske u odnosu na tumačenje i/ili primjenu upravnih ugovora izuzetno je oskudna. Ustavni sud ima relativno bogatu praksu koja se odnosi na područja koja ugovorne strane međusobno uređuju upravnim ugovorima kao što su pitanje javne nabave, raznih vrsta koncesija, poreza i sl., ali su se pitanja kojima se Ustavni sud u tim predmetima bavio, i to u predmetima ne samo apstraktne već i konkretne kontrole, primarno odnosila na osiguravanje pristupa sudu, na djelotvornu sudsku zaštitu, naravi javnih davanja i sl. U radu se, stoga, prezentira nekoliko odluka u kojima je Ustavni sud Republike Hrvatske odlučivao o povredi ustavnih prava u postupcima vođenima radi odabira najpovoljnijeg ponuditelja i davanja javnog dobra u koncesiju.

U radu autori analiziraju upravne ugovore i sudsku zaštitu u odnosu na upravne ugovore. Upravni ugovori uvedeni su u hrvatsko zakonodavstvo donošenjem Zakona o općem upravnom postupku 2010. godine. Naime, do 2010. godine i do donošenja novog Zakona o općem upravnom postupku naš pravni sustav nije predviđao upravne ugovore, iako je bilo brojnih ugovora koji su po svojim karakteristikama odgovarali današnjoj definiciji upravnih ugovora. Uvođenje upravnih ugovora u Zakon o općem upravnom postupku predstavljalo je veliku novinu i promjenu koja je značila da se na upravne ugovore primjenjuju odredbe Zakona o općem upravnom postupku, a nadzor nad njihovim sklapanjem i izvršavanjem stavlja se u nadležnost upravnog sudovanja temeljem odredbi Zakona o upravnim sporovima koji je stupio na snagu 1. siječnja 2012. godine. Ovakvim uređenjem upravnih ugovora oni su dobili prije svega javnopravni karakter, a time i potpadanje pod nadzor upravnih sudova o čemu je riječ u ovom radu.

Iako su upravni ugovori u hrvatskoj pravnoj teoriji poznati već desetljećima, normativno se uvode tek 2010. – stupanjem na snagu Zakona o općem upravnom postupku. Otada se postupno pojačava znanstvena i stručna rasprava o pravnoj prirodi ugovora o javnoj nabavi kao jednog od najvažnijih ugovora koje sklapa iznimno širok krug javnopravnih tijela, ali i čitav spektar pravnih osoba usko povezanih s javnim pravom. Iako je dugi niz godina prevladavao stav kako je riječ o ugovoru građanskog prava, u ovom radu obrazložit ćemo da je ugovor o javnoj nabavi već od 2010. ispunjavao sve uvjete kako bi ga se smatralo upravnim ugovorom sukladno Zakonu o općem upravnom postupku. Najvažniji dio rada bit će posvećen rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 139/2023-5 od 8. studenog 2023., kojim su navedene dvojbe riješene, te kojim je ugovor o javnoj nabavi utvrđen upravnim ugovorom. Također, predvidjet ćemo kakve će sve posljedice to rješenje imati na hrvatsko pravo javne nabave.

Cilj je ovog rada utvrditi pravnu prirodu programskih ugovora kao ugovornog modela javnog financiranja javnog visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj. U tu svrhu u radu se najprije razrađuje model ugovornog programskog financiranja visokog obrazovanja zatim se prikazuje povijesni razvoj normativnog uređenja programskog ugovora u Republici Hrvatskoj. Daju se predmet, sadržaj i osnovna obilježja pozitivnopravnog uređenja programskog ugovora kao i njegova usporedba s upravnim ugovorom. Ističe se značaj javnopravnih obilježja programskog ugovora s naglaskom na javni interes. Ukazuje se na različite modele programskog financiranja usporednom analizom austrijskog i slovenskog prava. Programski ugovori kategoriziraju se kao ugovori uprave odnosno javnog prava ali ne potpadaju pod pravni režim upravnih ugovora.

Učinkovitost oporezivanja ima nekoliko komponenti od kojih je, uz pravednost, jednakost i razmjernost, važan dio i porezna procesna učinkovitost, posebno ona u dijelu postupka koji uređuje naplatu. Dakle, plaćanje poreza dio je poreznodužničkog odnosa kao posebno kvalificiranog poreznopravnog odnosa pa je i upravni ugovor instrument ostvarenja prava i obveza u hrvatskom poreznom pravu. Postupak sklapanja upravnog ugovora u poreznim stvarima dio je poreznodužničkog odnosa. Porezno procesno pravo ili poreznopravni odnos koji ima posebna obilježja kada se utvrdi postojanje materijalnih ili novčanih prava i obveza poreznog tijela ili poreznog obveznika jest poreznodužnički odnos u kojem se može pojaviti upravni ugovor. Upravni ugovor svojevrsni je instrument ostvarenja prava i obveza iz poreznodužničkog odnosa usmjeren ostvarenju učinkovitosti oporezivanja. U porezni je sustav institut upravnog ugovora uveden izmjenama i dopunama Općeg poreznog zakona 2015. godine kada se uređuje da se upravni ugovor izričito sklapa slobodnom voljom sudionika poreznodužničkog odnosa. Upravni ugovor ne smije biti sklopljen na štetu trećih osoba, protivan propisima ni javnom interesu, niti protivan izreci rješenja kojim je utvrđena porezna obveza. Sklapanjem upravnog ugovora daje se mogućnost odgode dospjelog poreznog duga poreznim obveznicima. Drugim riječima, radi se o obročnom plaćanju dospjelog poreznog duga jer se porezni dug koji je predmet upravnog ugovora podmiruje prema dospijeću mjesečnih anuiteta i utvrđenim planom otplate. Hrvatsko porezno pravo poznaje i druge oblike sporazumijevanja poreznih tijela i poreznih obveznika, koji se razmatraju. Riječ je dijelom o mehanizmima sprečavanja nastanka poreznih sporova. Poredbenopravni prikaz odabranih poreznih sustava ukazuje na primjenu istih instituta u postupcima oporezivanja, sa sličnim, često istovjetnim praksama.

Materija oporezivanja nedvojbeno predstavlja jedan od najočitijih izraza državnog monopola prisile. Stoga je od prvorazrednog značaja zakonsko uređenje zaštite prava poreznih obveznika. Pritom, iako se u suvremenosti sve više govori o prelasku od prisilnog i nepovjerljivog karaktera odnosa porezne administracije i poreznih obveznika te unatoč podrobnom uređenju zaštite građana (poreznih obveznika) u poreznom postupku, ostaje činjenica da su porezna tijela (nastupajući u ulozi poreznog vjerovnika) nerijetko spremna zanemariti njihova prava u cilju učinkovitijeg i bržeg provođenja postupka i, posljedično, ubiranja poreznih prihoda. Stoga je od ključnog značaja zaštitna uloga upravnog sudovanja kroz koje se mora dosljedno i učinkovito provoditi nadzor nad zakonitošću i pravilnošću pojedinačnih odluka i postupanja javnopravnih (poreznih) tijela. U tu su svrhu upravni sudovi dužni samostalno utvrđivati činjenice i izvoditi dokaze te se, po utvrđenju nezakonitosti, ne smiju zaustaviti na poništenju pojedinačne odluke iz poreznog postupka, već su dužni samostalno riješiti spor (u skladu sa zakonskom koncepcijom upravnoga spora kao spora pune jurisdikcije). Tek će tako upravno sudstvo ispuniti svoju temeljnu svrhu zaštite subjektivnih prava građana (poreznih obveznika) i, kroz nju, objektivne zakonitosti. Pritom valja opetovano isticati kako se upravno sudstvo, u skladu s ustavnosudskom jurisprudencijom, ne smije voditi interesom zaštite države kao poreznog vjerovnika - jer to nije ustavna uloga (upravnih) sudova.

The concept of prima facie norms is frequently used in legal theory but remains ambiguous, encompassing both epistemic and normative interpretations. This article examines these dual meanings to clarify their implications for legal decision-making. The epistemic sense views prima facie norms as provisional obligations arising in contexts of incomplete information. Such norms require further inquiry to confirm their applicability, ensuring that legal determinations are based on all relevant conditions. In contrast, the normative sense addresses conflicts between norms, highlighting the absence of inherent hierarchies to resolve such disputes. This perspective necessitates an evaluative framework to prioritise one norm over another, allowing for justified resolutions based on broader principles or contextual considerations. The article also explores practical distinctions between these interpretations. In the epistemic sense, norms deemed irrelevant to a case are excluded without implying violation. Conversely, the normative sense recognises that unresolved conflicts may result in norm violations, generating moral residue or compensatory obligations. These differences illustrate how prima facie norms function as mechanisms for navigating legal indeterminacies.

Na zakonodavnom je uređenju svakog civiliziranog društvenog uređenja dužnost da svojim korisnicima zdravstvene skrbi pruži što kvalitetniju zdravstvenu zaštitu. Određene bolesti za koje ne postoji lijek, odnosno odgovarajuća metoda liječenja, dio su medicinske stvarnosti oduvijek diljem svijeta, dok razvitak farmaceutske industrije i kliničkih ispitivanja u tom pogledu nastoje takvu medicinsku stvarnost ublažiti i svesti na najmanju moguću mjeru. Kada uvažimo te činjenice - milosrdno davanje lijeka dobiva svoj smisao u stvarnom životu. Na razini Europske unije postoje pravni izvori koji služe sveopćem definiranju pojma milosrdne uporabe lijeka, kao i smjernice u uspostavi postupaka milosrdne uporabe lijeka, a državama članicama ostavljena je mogućnost samostalnog reguliranja ovog osjetljivog pitanja vlastitim pravnim okvirom. Republika Hrvatska kao država članica prati regulatorni okvir Europske unije i sukladno tome uspostavlja svoj pravni okvir koji omogućuje milosrdno davanje lijeka. Autori ovoga rada, proučavanjem i analizom mjerodavnih zakonskih i podzakonskih propisa, prikazat će trenutni pravni okvir milosrdnog davanja lijeka u Republici Hrvatskoj, ukazati na manjkavosti pravnoga okvira i problematiku ove metode liječenja te poredbom sa zakonskim uređenjima pojedinih država članica uputiti na moguća rješenja de lege ferenda.