U ovom radu, estetici glazbe Eduarda Hanslicka pristupam nadovezujući se na suvremena tumačenja njegove teorije u kojima se ističe da ona nije strogo formalistička i da je značaj forme u njoj prenaglašen. U tom svjetlu, analiziram Hanslickove pojmove specifično muzičkog, forme i boje zvuka. Sagledavajući njihovu ulogu u knjizi O muzički lijepom, pokazujem da je značenje pojma forme, koje obuhvaća melodijske, harmonijske i ritmičke odnose između tonova, ali i »muzičke ideje«, neposredno povezano s Hanslickovim stavovima o specifično muzičkoj ljepoti, koja se, osim forme, tiče i strukture i aranžmana kompozicije, kao i boje zvuka. U radu pokazujem da se njegov pojam forme ne može lako uskladiti s razumijevanjem formalnih svojstava u formalizmu, sagledavam odnos između forme i strukturalnih aspekata glazbe u ovoj koncepciji, pri čemu i ističem da su u njoj estetski doprinosi boje zvuka manji u odnosu na formalne aspekte.

Ovaj rad razmatra koncepte tijela i ljepote polazeći od dviju ključnih teorijskih perspektiva: konstruktivističke i feminističke. Konstruktivizam polazi od stajališta da se tijelo i ljepota oblikuju kroz procese socijalizacije te da su međusobno uvjetovani u specifičnim kulturnim i povijesnim kontekstima. S druge strane, feministička perspektiva kritički analizira standarde i norme vezane uz tijelo i ljepotu, ističući kako su potonji standardi često oblikovani pod utjecajem patrijarhalnih struktura moći. Feministička teorija stoga promiče svijest o raznolikosti, uključujući rod i spol u razumijevanje percepcije tijela i ljepote. Cilj je ovog rada, kroz kombinaciju ovih dviju perspektiva, ponuditi dublje i složenije razumijevanje pojmova tijela i ljepote – prepoznajući raznovrsnost iskustava i interpretacija, kao i utjecaj društvenih struktura moći i rodnog identiteta.

U kontekstu »grekomanije« koja je u drugoj polovini osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća vladala njemačkim zemljama, u prvom dijelu ovoga rada izlaže se Hegelovo razumijevanje drevne Grčke kao zavičaja filozofske misli. Drugi dio rada posvećen je Heideggerovoj kritici Hegelove vizije i njegovim refleksijama o »početku« i »zavičajnosti« koji bi, oslonjeni na mišljenje bivstvovanja, prevladali njihovu »metafizičku« kanonizaciju. U trećem se dijelu rada elaborira koncepcija »geofilozofije« Gillesa Deleuzea i Félixa Guattarija, ne bi li se ukazalo na transteorijske uvjete misli. Završni dio rada nastavlja i zao- štrava takvu orijentiranost pitanja i, prvenstveno kroz tekstove Martina Heideggera, Jeana Améryja i Jean-Françoisa Lyotarda, sugerira granice mišljenja koje inzistira na svom tlu, zemlji, zavičaju, kao i granice zamislivosti misli bez njezinog nosioca s ovakvim ili onakvim vlastitim zavičajem.

Analizom varijacija pojma odgovornosti kakve su izražene u oblicima samoodgovornosti i odgovornosti za Drugog, s kojima se ujedno susrećemo kao s nosećim idejama u filozofijama Jean-Paula Sartrea i Emmanuela Lévinasa, pokušava se u isto vrijeme u ovom članku utvrditi i njihov međusobni odnos. Stvar je za analizu potencijalno olakšana time što je i u jednom i u drugom slučaju, iako na različite načine, pojam odgovornosti nerazdruživo povezan s pojmom slobode. Određenje i razumijevanje ovog pojma utjecat će tako i na shvaćanje odgovornosti, koja će u jednom slučaju slijediti direktno iz slobode, dok će u drugom predstavljati temeljni otklon u odnosu na nju. Tako se na koncu dolazi i do toga da »historijsko-ontološka« samoodgovornost rođena u samorefleksiji slobode, u svojoj inverznoj bliskosti s anarhičkoetičkom odgovornošću za Drugog, predstavlja u isto vrijeme suštu suprotnost u odnosu na nju, čije je porijeklo u određenoj negaciji slobode.

U ovom radu nastojim posvetiti pažnju problemu koji je često zanemarivan u teoriji gra- đanske neposlušnosti – pitanju glazbenog nastupa kao čina građanske neposlušnosti. Cilj je ovog istraživanja dvostruki. Prvo, koristeći se koncepcijom principijelne neposlušnosti koju je ponudila Candice Delmas, želim pokazati kako glazbeni nastup i glazba mogu biti čin građanske neposlušnosti jer mogu predstavljati nenasilni i javni čin principijelnog kršenja zakona s ciljem protestiranja protiv nepravednih zakona, politika, institucija ili praksi, a koji je izveden s poštovanjem i pristojnošću nakon čega djelatnici prihvaćaju pravne posljedice kršenja zakona. Također, ako se izvođači ne budu pridržavali normi pristojnosti, te u skladu s time njihov nastup ne može biti okarakteriziran kao građanska neposlušnost, glazbeni nastup i glazna pak mogu predstavljati čin nepristojne neposlušnosti. Drugo, želim utvrditi je li antiratni nastup supergrupe Rimtutituki iz 1992. godine bio čin građanske neposlušnosti ili nepristojne neposlušnosti. Budući da se nastup nije pridržavao normi pristojnosti koje Delmas navodi, pokazat će se da je predstavljao čin nepristojne neposlušnosti. Također, ukazat ću na to da je ovaj glazbeni nastup još jedan od primjera koji pokazuju snagu koncepcije principijelne neposlušnosti Candice Delmas.

Čista svijest, kao neegoistična svijest bez posebnih intencionalnih sadržaja i fenomenalnih kvaliteta, istaknuta je tema znanstvenih istraživanja i filozofije od šezdesetih godina prošlog stoljeća, ali se u posljednjih trideset godina pažnja ovoj temi višestruko povećala. Kulminacija je ovog procesa knjiga Thomasa Metzingera The Elephant and the Blind, objavljena 2024. godine, koja se oslanja na oko 1400 izvještaja u svrhu predstavljanja nove filozofije svijesti, uzimajući u obzir kako duhovne tradicije, tako i suvremene znanstvene uvide. Nakon kratkog izlaganja glavnih teza Metzingerove knjige, ovaj članak otvara nekoliko pitanja u okviru kritičkog dijaloga. S jedne strane, treba li meditaciju nazvati »kraljevskim putem« prema čistoj svijesti, a s druge strane, treba li nasuprot tome više pažnje posvetiti afektivnim putevima prema čistoj svijesti, prije svega određenim tradicijama i praksama misticizma. Istovremeno, imajući u vidu tezu da je svijest inherentno samosvjesna, članak sugerira da bi čistu samosvijest trebalo razumjeti kao samoafektivnost.

Pojam ružnog kroz povijest zapadnjačke umjetnosti uglavnom se definirao u odnosu na lijepo. Naspram lijepoga, uzvišenog, korisnog, ispravnog, moralnog stajalo je ružno, pogrešno, čudovišno, zazorno i nemoralno. Sredinom 19. stoljeća, estetika ružnog konačno dobiva centralno mjesto u procesu proučavanja, i to u utemeljujućoj studiji Estetika ružnog Karla Rosenkranza (1853.). Nakon toga, a pogotovo s prelaskom u 20. stoljeće, ružno počinje značajnije figurirati i u glavnim tokovima umjetnosti, ali i u filozofskoj i estetičkoj misli. Ovaj članak istražuje upravo koncept i estetiku ružnog u jednom suvremenom glazbenom obliku, globalnom fenomenu ekstremne metal glazbe, koji se počinje formirati osamdesetih godina 20. stoljeća, a razvija se sve do danas. Cilj je teksta da se ispita način na koji se ružnoća materijalizira, oblikuje i percipira u ekstremnoj metal glazbi, koja slovi za najradikalniji skup podžanrova metala u diskurzivnom, vizualnom i zvučnom smislu.

Predmet su ovog članka reakcije na Igru Davida Copea, u kojoj se ispituje sposobnost recipijenata da razlikuju glazbu skladanu od strane čovjeka i glazbu skladanu od strane računalnog programa. Nakon izlaganja postavki Igre, predstavit ću odgovor Douglasa Hofstadtera koji rezultira pesimističkim zaključkom u pogledu »dubine« kako glazbe, tako i ljudskog uma, a zatim ispitati alternativnu problematizaciju Igre koju nudi Deirdre Loughridge, a koja dovodi u pitanje distinkciju između čovjeka i stroja u procesu skladanja.

Cilj je ovog rada razjasniti značenje pojma persone u istraživanjima popularne glazbe, ukazati na značaj proučavanja tog pojma te proširiti teoriju o personi. Najdetaljnije ću obraditi ideje Theodora Gracyka, Philipa Auslandera i Jerrolda Levinsona. U radu ću prvo ukazati na korist Gracykova razumijevanja popularne glazbe i kontekstualističkog teorijskog okvira, zatim ću pojasniti kako Auslanderova teorija persone nadograđuje Gracykovu, a onda ću i obrazložiti Levinsonovu drugačiju koncepciju i ispitati je li komplementarna sa svim iznesenim. Na kraju ću kroz popularne primjere ilustrirati na koji se način pojam persone primjenjuje i zašto je važan za buduće razumijevanje popularne glazbe.

U Kafkinoj su prozi likovi životinja alegorijski i simbolički prikazi ljudi, njihova razmišljanja i osjećanja. Kafkini tekstovi reflektiraju judeokršćanski stav o čovjeku kao sastavljenom od duše i tijela, pri čemu životinje simbolički predstavljaju aspekt tijela u komunikacijskom odnosu. Židovska teozofija poistovjećuje tijelo sa životinjskom dušom (nefeš habehamit), a dušu čovjeka s božanskom dušom (nefeš haelokit). Komunikacijski odnosi antropomorfiziranih životinja u Kafkinoj književnosti mogu se tumačiti: a) kao metaforički aspekti intrapersonalne komunikacije između božanske i životinjske duše u sustavu židovske teozofije, b) na doslovnoj interpretacijskoj razini komunikacije čovjeka i životinje uz imperativ zaštite okoliša, c) kao postkolonijalističke metafore za odnose među kulturama. Rad sadrži kvalitativnu analizu sadržaja i kvantitativnu analizu Kafkinih proznih tekstova koje se bave komunikacijom ljudi i životinja, s glavnim fokusom na temu komunikacije životinjske i božanske duše.