Drawing on ethnographic fieldwork among people experiencing homelessness in Croatia, this article explores power dynamics between researchers and participants in sensitive research. This study shows that these power dynamics are continually shifting depending on researcher positionalities and field sites (shelter facility vs public spaces). In addition, this becomes more complex in interdisciplinary teams where members within an internal team power hierarchy have different positionalities and aspirations. This article also challenges the adequacy of procedural ethics and recommends ethics in practice or relational ethics, which is essential in qualitative research characterized by a discourse of immersion, reflexivity, and rapport.

U radu, koji je koncipiran kao poticaj za raspravu, problematizira se pitanje akademske slobode u suvremenom neoliberalnom kontekstu obilježenom nesigurnošću života. Upućujući na povijesno-društvena, politička i institucionalna ishodišta koja su omogućila (re)definiranje ideala akademske slobode, autori propituju razne suvremene procese – od prilagodbe tržištu rada do kontrole osiguranja kvalitete i provjere “korisnosti znanja” – otvarajući pitanja o mogućnosti “odmetnutog gledišta” (Butler 2009), tj. propitivanja ne samo onog što se predstavlja kao legitimno već i samih granica koje omogućavaju bilo kakvo propitivanje, kao i mogućnost alternativnih imaginarija budućnosti sveučilišta.

Od kraja 19. stoljeća poneki gradišćanski Hrvati iz Gradišća odlazili su u Beč zbog pronalaska posla i obrazovanja. No kontakte s obitelji i prijateljima u Gradišću nisu zanemarivali, štoviše nastavili su tijekom tjedna živjeti u Beču, a vikendom u Gradišću. Rad temeljen na građi prikupljenoj etnološkim i kulturnoantropološkim istraživanjem pokazuje da se takav translokalan način života prakticira do danas i doprinosi koheziji zajednice. Istraživanje ukazuje na transformaciju translokalnih praksi u migracije životnog stila, što je dodatno potaknuto pandemijom bolesti COVID-19.

This ethnographic study explores the transformation of Dugave, (Novi) Zagreb, focusing on racialization and safety perceptions in the context of non-European migration. Analyzing urban meanings and historical narratives, the research analyzes talk about “azilanti,” assumptions of Croatian whiteness, and unveils the layers of mixedness in Dugave. The article emphasizes the coexistence of perceptions of safety and danger, looking into the gendered dynamic of socio-spatial marginalization with regard to crime, drugs, and hooliganism inscribed in postsocialist and postwar Dugave. The study underscores the need to study the nuances of migrant emplacement as embedded in local histories and global racialized hierarchies.

U tekstu se pristupa etnološkoj kartografiji kao procesu konstrukcije znanja. Cilj rada je kroz primjenu digitalne tehnologije (GIS) i refleksijama na proces stvaranja karata ukazati na kartografiju kao skup praksi za konstrukciju znanja. Autorica će istražiti prakse mapiranja koje su utjecale na izradu karata, kao i procese konstrukcije znanja tijekom izrade karata u digitalnom alatu, konkretno softveru ArcGIS. Ovaj rad temelji se na etnološkoj građi prikupljenoj upitnicama za Etnološki atlas Jugoslavije. Istraživanje je usmjereno na načine na koje kartografija objektivizira znanje, ali i na načine na koje digitalna tehnologija, posebice GIS, može unaprijediti procese analize, sinteze i vizualizacije etnoloških podataka.

Ovaj članak razmatra hrvatski javni diskurs o uvođenju eura iz perspektive dvaju polja istraživanja antropologije novca i financija: uloge diskursa u toj sferi društvenog života i slojevite i raznolike prirode valute, uključujući euro kao primjer njezinih suvremenih transformacija. Studija taj diskurs ujedno situira i u političko-ekonomski kontekst nejednakosti valuta. Ključni je nalaz da su taj diskurs obilježili hegemonistički narativi koji su pridonijeli hegemoniji politike uvođenja eura, konkretno narativi o Hrvatskoj kao malom i otvorenom gospodarstvu, kao zemlji s inflatornom prošlošću i kao perifernoj zemlji koja se uvođenjem eura može priključiti centru.

Autorica analizira ulogu podržavateljice rodilje i pomoćnice u porođaju doule. Podrška doule novija je praksa koja se vezuje uz institucionalne i kućne porođaje, a razvija se i širi tijekom proteklih petnaestak godina. Uloga doule je da informira, educira i bude emocionalna podrška tijekom trudnoće, porođaja i babinja. Doule se bave intimnim radom što podrazumijeva kretanje između institucionalnih i osobnih granica.

The article deals with the concept of future-making and its European (i.e., EU) dimension in the context of European Capital of Culture projects. The analysis is based on two case studies – Rijeka 2020 and Nova Gorica 2025. The authors focus on ECoC bid books and other strategic documents that give insight into the desired legacy of the event and the (re) positioning of each city on the cultural and political map of Europe through the transposition of relevant European topics into local contexts. They examine the visions of the anticipated urban development that is hoped to occur as a direct consequence of the project’s implementation.

The article is the author’s reflection on an interdisciplinary collaboration between cultural anthropology and psychotherapy, during which the workshops addressed the dissonant and traumatic memories of the society along the Slovenian-Italian border. It addresses the plurality of voices in the frame of contested and divergent memories, caught in a competition of victimhood. The author argues that the past and the future are inevitably intertwined; by changing the narratives of the past, changes in the present and future can be obtained. In the concrete case study, the question is if, by opening a space where people can listen to each other traumatic and conflict memories, we can have an impact on surpassing the violent conflicts from the past.

U tekstu se analizira istraživački rad Brodarskog instituta u Zagrebu kao i njegove poveznice s privredom, napose s najvećim hrvatskim brodogradilištima, a koji se trenutno nalazi u postupku likvidacije. Budući da je od osnutka te institucije u njoj razvijan znanstveni pristup brodogradnji, koja je u Jugoslaviji bila snažna i prepoznatljiva izvozna grana, rad podcrtava i interpretira kontradiktornost sadašnjeg trenutka u kojemu se STEM lepeza znanosti snažno privilegira u sustavu znanosti uz istovremeno zanemarivanje i gašenje te značajne znanstvene i proizvodne grane. Taj se “paradoks hrvatske brodogradnje” jako dobro ocrtava upravo na primjeru Brodarskog instituta, institucije koja opstaje isključivo zahvaljujući upornosti još nekolicine zaposlenih.