Newspapers in Croatian in Istria during the 19th and 20th centuries played a crucial role in promoting national revival ideas and educating the population, serving as an important source for studying the status of the Croatian language in the region. Pučki Prijatelj, the journal of the Croatian Catholic Movement in Istria with a Christian-social orientation, was published intermittently and with varying intensity from 1899 to 1929 in Krk, Pazin, and Trieste. In addition to covering economic, social, religious, and political events, the journal frequently addressed issues of national and linguistic identity during a time when speaking in one’s native language was sometimes prohibited even in private communication. This was especially the case during the Italian occupation and after Italy’s annexation, which led to numerous instances of censorship in the journal and ultimately the cessation of publications in Croatian. Numerous articles show that Pučki Prijatelj is an important source for studying the status of the Croatian language in Istria. These texts reveal the position of the Croatian language in schools, churches, administration, and the media, as well as the Italianization of toponyms, anthroponyms, and crematory names, and the persecution and internment of priests and other cultural and public figures. Furthermore, an analysis of Pučki Prijatelj over its thirty years of publication allows us to trace changes in the orthographic, spelling, and morphological levels. These changes are evident in the following examples: the notation of the palatal sound đ (initially as dj, later đ), the transition from the morphonological to the phonological spelling principle, and the endings for the genitive, dative, locative, and instrumental plural. In the genitive plural, the endings -a/-i dominate, while in the dative, locative, and instrumental plural, the early issues feature non-syncretic case forms, characteristic of the older linguistic state, though newer endings, which become dominant in later issues, also appear. Additionally, we observed variations in the use of negation with verbs, as well as inconsistencies in the realization of the yat sound, regardless of the year of publication.

Članak istražuje ekumenizam Drugoga vatikanskog koncila, analizirajući njegovu novost i kontinuitet u povijesnom kontekstu Crkve. Propituje se jesu li ekumenska nastojanja novitet ili su odraz esencijalne naravi Crkve, prisutne od njezinih početaka. Kroz analizu biblijskih korijena i ključnih povijesnih događaja, autor argumentira da su napori i nastojanja oko jedinstva među kršćanima prisutni od samih početaka Crkve, dok suvremeni ekumenski pokret donosi nove prilike za rast jedinstva Kristove Crkve. Uključivanjem u gibanja suvremenoga ekumenskog pokreta Katolička Crkva potvrđuje svoju ekumensku dimenziju koja je u njoj prisutna od samih njezinih početaka.

Početkom Prvoga svjetskog rata skupina hrvatskih i slovenskih katoličkih svećenika i svjetovnjaka, pripadnika Hrvatskoga katoličkog pokreta i Slovenskoga katoličkog pokreta, sastavili su tzv. Riječku spomenicu (1915.) u kojoj su od pape Benedikta XV. tražili pomoć u zaštiti nacionalnih prava svojih naroda. Središnje osobe cijele akcije oko pripremanja, sastavljanja i uručenja Spomenice Svetom Ocu bili su krčki biskup Antun Mahnić, vlč. Fran Binički i o. Jozo Milošević.

U radu se bavimo analizom kozmoloških argumenata Tome Akvinskog i pokušajem oblikovanja inačica istoimenih argumenata u djelu Hermana Dalmatina. Glavni cilj rada je usporediti argumente dvojice filozofa te utvrditi nalazimo li kod Dalmatina kozmološki argument. Stoga ćemo analizirati i kontekstualizirati učenja dvojice filozofa o njihovu doprinosu temi i odabranim ‘dokazima’ Božje opstojnosti u sljedećim djelima: »Teološka suma« sv. Tome Akvinskog i »O bitima« Hermana Dalmatina. Naposljetku ćemo doći do zaključka da se Hermanovi argumenti, za razliku od Akvinčevih, mogu eventualno okarakterizirati kao slabije i nerazrađene verzije kozmološkog argumenta ili čak posebni argumenti za Boga.

U svrhu istraživanja odnosa elemenata vizualne organizacije teksta na stranicama kasnosrednjovjekovnih hrvatskoglagoljičnih liturgijskih kodeksa različitih dimenzija u radu su uspoređeni rezultati analize straničnoga postava u trima različitim kodeksima. Konkretno, analizirali smo Drugi novljanski brevijar (1495.), koji je velikoga folio formata i namijenjen je skupnoj molitvi, sanktoral Drugoga beramskog brevijara (15. st.), koji je manjega folio formata i također namijenjen zajedničkoj molitvi te Mavrov brevijar (1460.), koji je manjega oktav formata i namijenjen je osobnoj upotrebi. Analiza je uključivala liniranje, tekstno polje, stupce, retke, međustupčani razmak, margine i iluminacije.

Juraj de Rayn ili de Sclavonia (oko 1355./1360. – 1416.) zadnjih je četrdeset godina često spominjana osoba u studijama i pregledima povijesti hrvatskog srednjovjekovlja i glagoljaštva. Obično nazivan »Juraj iz Slavonije« ili »Juraj Slovinac«, poznat je kao profesor Pariškog sveučilišta koji je na posljednjim folijima svojeg glosiranog psaltira (danas prvi svežanj rukopisa Bibliothèque municipale de Tours MS 95, fol. 75v-77r) zapisao glagoljsku azbuku i molitve, što se u historiografiji redovito naziva glagoljskom početnicom, a koje je popratio s više latiničnih bilježaka, pisanih što na latinskom što na hrvatskom jeziku. Iako ti glagoljski i latinični tekstovi potječu od Jurjeve ruke, u ovom se radu pokazuje kako je ključnu ulogu u njihovu nastanku imao krbavski dijak Pavao Križanić (fl. 1384. – 1397.), čije ime i ruku također susrećemo u rukopisu. U radu se prvi put objašnjavaju okolnosti nastanka tih tekstova, donosi se nova interpretacija sadržaja bilježaka u kontekstu razvoja hrvatskoga nacionalnog diskursa te se pokazuje kako su ti tekstovi činili cjelinu čija se funkcija mora tumačiti u kontekstu rukopisa i nacionalnog identiteta njegova vlasnika Jurja iz Sklavonije.

U radu se istražuju dokumenti papinskog Međunarodnog teološkog povjerenstva, renomiranog teološkog tijela osnovanog nakon Drugog vatikanskog koncila s nakanom plodnije suradnje teologije i crkvene hijerarhije. Za potrebe ovog rada ti su dokumenti, a riječ je o 30 dokumenata izdanih u razdoblju između 1969. i 2020. godine, analizirani pod vidom njihova doprinosa kompleksnom odnosu Crkve, države i politike, odnosno Crkve i različitih državnih uređenja. Detaljno istražujući one dokumente koji tematiziraju naznačenu problematiku, u radu se propituju aktualni teološki stavovi, argumenti i poticaji vezani uz odnos Crkve i politike, tragajući za odgovorom na pitanje o ulozi teologije u definiranju odrednica toga odnosa i njegovih ostvarenja, odnosno odgovorom na pitanje je li crkvena teologija ona koja samo apologetski argumentira postojeće stavove crkvene hijerarhije u odnosu na države i politike ili ona taj odnos kroz svoja promišljanjima i osmišljava, usmjerava i suoblikuje. Pokušava se na primjeru tih dokumenata definirati konkretan doprinos teologije u određenju i ostvarenju toga kompleksnog odnosa. Pritom se te dokumente analizira u odnosu na koncilske dokumente koji im prethode, ali također sagledavajući i kontekst vremena u kojem nastaju, te osobito u odnosu na sadržaje dokumenata crkvenog učiteljstva koji nastaju nakon njih a referiraju se na isti sadržaj.

Na temelju dosad neobjavljenih arhivskih dokumenata pohranjenih u Državnom arhivu u Rimu (Archivio di Stato di Roma) u Italiji razmatra se odnos Papinske Države prema epidemiji kuge u Splitu, koja je izbila 1783. godine. Unatoč činjenici da je Split od rujna 1783. godine do siječnja 1785. godine živio pod režimom pune izolacije, državna tijela Papinske Države podigla su na najvišu razinu obranu od mogućega širenja zaraze s istočne obale Jadrana na svoje područje. Rad je podijeljen u dva dijela: u prvome dijelu razmotrit će se geografski obuhvat sanitarnoga kordona Papinske Države zajedno s čimbenicima uključenima u organizaciju obrane od epidemije, a u drugome dijelu prikazat će se ekonomske posljedice organizacije obrane od kuge, s osvrtom na utrošena sredstva prigodom epidemije koja se iz Istanbula proširila na Bosnu 1778. godine. Analizirani podatci stavit će se u korelaciju s dosad objavljenim rezultatima istraživanja u znanstvenoj literaturi. Cilj rada je pokazati razinu pripravnosti rimskih kongregacija zaduženih za pitanja zdravstva i njihovu sposobnost brze i učinkovite organizacije sanitarnoga kordona na području Papinske Države u 18. stoljeću, što je posljedično rezultiralo iznimno niskim udjelom proboja kuge na jadranskome priobalju Papinske Države.

The paper addresses trends in tourism industry as regards the issue of indecent and problematic behaviours of guests on the Island of Hvar in the interwar period, with special focus on reactions of Miho Pušić, bishop of Diocese Brač-Hvar-Vis, and his opposition to relativization of morality considering consequential repercussions for island population.

Polazeći od kulturno-povijesnog konteksta Olova u srednjem vijeku i povijesti franjevačkog samostana i crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, pokušali smo istražiti mogućnosti interpretacije crteža ulomka izgubljenih zidnih slika koje su se nalazile u kapeli crkve, pronađenih prilikom arheoloških istraživanja 1886. godine. Taj je crtež jedini zabilježeni trag izgubljenih zidnih slika iz crkve uništene 1704. godine, a autor crteža je Ćiro Truhelka, koji je vodio navedena arheološka istraživanja. Crkva je vjerojatno sagrađena već oko 1340. godine, kao jedna od prvih crkava novoosnovane franjevačke Bosanske vikarije, prije izgradnje franjevačkog samostana, koji se prvi put spominje 1375. godine. Potrebu za gradnjom i oslikavanjem crkve povezali smo s prisustvom velikog broja katoličkih doseljenika na području na kojem su starosjedioci većinom pripadnici Crkve bosanske. Na području gdje je Crkva bosanska bila vodeća vjerska zajednica, koja za svoje obrede nije trebala posebne vjerske građevine, vjerojatno nije bilo majstora koji su imali znanja potrebna za gradnju i oslikavanje crkve. S obzirom na čvrste trgovačke i kulturne veze Bosne i Dubrovnika u srednjem vijeku, na vjerojatno djelovanje dubrovačkog majstora na zidnim slikama u Paniku kod Bileće iz prvih desetljeća 12. stoljeća i na dokumentirano djelovanje dubrovačkih majstora u Bosni u 15. stoljeću, pretpostavili smo da su majstori koji su gradili i oslikali olovsku crkvu također došli iz Dubrovnika.