U Seget Vranjici kraj Trogira 24. srpnja 2025. godine u 73. godini života preminuo je dr. sc. Ante Milošević, ugledni hrvatski arheolog i povjesničar umjetnosti, naslovni izvanredni profesor Sveučilišta u Splitu, muzejski i znanstveni savjetnik u miru. Iz životopisa tog Sinjanina, rođenog 5. ožujka 1953. godine, važno je navesti da je 1976. završio studij arheologije i povijesti umjetnosti na tadašnjemu Filozofskom fakultetu u Zadru, da je doktorski rad obranio 2005. godine na Sveučilištu u Zadru, kao i da je tijekom karijere bio na čelu dviju važnih muzejskih institucija. Ravnatelj sinjskog Muzeja Cetinske krajine bio u razdoblju od 1977. do 1994. godine, dok je istu dužnost u splitskom Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika (MHAS) obnašao u dva navrata, od 1994. do 2005. te od 2013. do 2018. godine. Među važnim muzeološkim projektima koje je vodio posebno se ističe organizacija izložbe Hrvati i Karolinzi, koja je održana u MHAS-u krajem 2000. i tijekom prve polovine 2001. godine u sklopu međunarodnog projekta Karlo Veliki – Stvaranje Europe, dok mu je iz profesionalne bibliografije, uz brojne uredničke knjige i zbornike, potrebno istaknuti dvanaest autorskih monografija te više od sto znanstvenih članaka.

Članak analizira provedbu društveno usmjerene stambene izgradnje (DUSI) u Rijeci na studiji slučaja naselja Krnjeva, zamišljenog kao ogledni projekt novog pristupa socijalističkoj stanogradnji 70-ih godina 20. stoljeća. DUSI reforma trebala je osigurati veću participaciju građana i radnih organizacija u odlučivanju o tipologiji, standardu i lokaciji stanova, no riječko iskustvo upućuje na niz institucijskih i organizacijskih slabosti. Projekt „visokog” Krnjeva, s inovativnim urbanističkim konceptom linearnih megastruktura i egalitarnom orijentacijom stanova prema moru, suočio se s otporom javnosti i investitora zbog visoke cijene, tehničkih rizika i smanjenog povjerenja u gradske institucije. Odbacivanjem „visokog” Krnjeva razvijena je kompromisna varijanta „niskog” naselja, koja je, unatoč tipološkoj inovaciji, imala manjkavosti u kvaliteti stanovanja i infrastrukture. Analiza pokazuje kako su nedostatci koordinacije, političke komunikacije i birokratske strukture ograničili reformski potencijal DUSI modela. Istovremeno, slučaj Krnjeva ilustrira kako su građani iskoristili mogućnosti participacije da utječu na prostorne odluke, što se može tumačiti kao rijedak primjer afirmacije deklariranih načela samoupravljanja u urbanističkoj praksi socijalističke Jugoslavije.

Natpis iz Potirne na otoku Korčuli koji svjedoči o gradnji hrama koji je izvjesna Signija Ursa posvetila Veneri Pelagiji od svojega je pronalaska privukao stanovitu pozornost, ali su ipak neka od ključnih pitanja povezanih sa sadržajem natpisa ostala nerazriješena. U tom smislu, niz pitanja povezanih s njegovom preciznijom datacijom, podrijetlom naručiteljice, nesumnjivo rijetkog imena, kao i pitanje vrlo specifične, dapače jedinstvene, posvete hrama Veneri Pelagiji i dalje ostaju otvorena. I dok na neka od tih pitanja dugo nije bilo moguće ponuditi odgovor, recentnija otkrića povezana s obitelji Signija, kao i sa značenjem kulta Venere Pelagije u sklopu Oktavijanova/Augustova „kulturnog programa” danas otvaraju mogućnosti za ponovno promišljanje korčulanskog natpisa.

Rad predstavlja prilog raspravi o kultu ninskih svetaca zaštitnika putem identifikacije dvaju srednjovjekovnih ninskih relikvijara poznatih u literaturi kao škrinjice – relikvijari sv. Asela i sv. Marcele. Svrha je rasprave potkrijepiti i detaljnije obrazložiti autorovu prije iznesenu pretpostavku da je drugi od dvaju relikvijara u domaćoj historiografiji bio pogrešno identificiran. Na tom tragu, putem raščlambe i tumačenja sačuvanih popisa ninskih relikvijara, pokazuje se da je, nasuprot proširenom mišljenju, zapravo riječ o relikvijarima sv. Asela i, vjerojatno, sv. Ambroza. Taj zaključak ne samo što pomaže razumjeti ikonografiju obaju relikvijara već doprinosi i rasvjetljavanju zbunjujućih i dosad nerazriješenih odnosa između troje ninskih svetaca zaštitnika. Naime, upozoravajući na činjenicu da evidencija o povezivanju sv. Marcele s drugom dvojicom ninskih svetaca zaštitnika nije poznata prije 15. stoljeća, autor zaključuje da predmetni relikvijar povijesno nije bio smatran relikvijarom sv. Marcele prije 19. stoljeća.

Barun Ransonnet (1838. – 1926.) bio je fascinantna ličnost mnogih interesa – slikar, diplomat i globetrotter koji je proputovao Bliski i Daleki istok – od Palestine i Egipta do Indije, Cejlona i Japana. Bio je među prvima koji su tehnički i umjetnički dokumentirali podmorski svijet. Njegova detaljna zapažanja o podvodnom svjetlu i boji čine srž njegove vizualne estetike: opći podvodni efekt boje znatno se razlikuje od kopnenih krajolika. Izumio je i konstruirao ronilačko zvono, potom i jednostavniji optički uređaj – svojevrsni podvodni teleskop ili periskop – kojim je promatrao morsko dno i izrađivao realistične skice jadranske flore i faune. Godine 1884. otkrio je Modru špilju na otoku Biševu. U članku o otkriću zapisao je kako ga je primarno zanimalo fotografiranje podmorja vlastoručno konstruiranom kamerom, što otvara mogućnost da su upravo tamo nastale najstarije podvodne fotografije – čak devet godina prije poznatih Boutanovih snimaka. Na Vis je stigao kao ilustrator na izdavačkom projektu Kronprinzenwerk (Die österreichisch- ungarische Monarchie in Wort und Bild). Ransonnetovo nasljeđe živi kroz sačuvane skice, litografije i slike koje se čuvaju u muzejima u Beču i Monaku. Svjedoče o osebujnom amalgamu znanstvene pronicljivosti i estetske osjetljivosti, što njegov rad čini zanimljivim i za povijest umjetnosti i znanosti.

Članak je posvećen zadarskom zlataru Martinu Ivanovu Sainoviću zvanom Butafogo iz Kopra, o kojemu je tijekom arhivskih istraživanja zadarskih bilježničkih spisa 16. stoljeća pronađeno četrdesetak dokumenata nastalih u razdoblju od 1524. do 1546. godine. Premda izvori za sada vrlo skromno osvjetljuju Butafogovo zlatarsko djelovanje, jer je u većini dokumenata zabilježen tek u svojstvu svjedoka, oni ipak pridonose širenju postojećih spoznaja o zadarskom zlatarstvu 16. stoljeća. Međutim, među pronađenim spisima ističe se zlatarova oporuka sastavljena 27. veljače 1546. godine, koja otkriva da je Butafogo u nepoznato vrijeme bio angažiran na izradi nekih dijelova na Škrinji sv. Šimuna Bogoprimca, koju je još u 14. stoljeću naručila ugarsko-hrvatska kraljica Elizabeta. No, budući da su podatci o Butafogovu radu na škrinji vrlo šturi, moguće je tek pretpostavljati koji su dijelovi nastali u njegovoj zlatarskoj radionici. Unatoč tomu, intervencija na najvažnijoj umjetnini zadarskog srednjovjekovlja, smješta Butafoga u skupinu istaknutijih protagonista zadarskog zlatarstva prve polovine 16. stoljeća.

Štivo je rasprava o baroknome počasnom spomeniku istaknutome na obrazu bočnoga krila Providurove palače, te o ulomcima romaničkih reljefa koji su preklesani postali dio građe za taj spomenik. On je nastao zacijelo u ranim godinama 17. stoljeća, kada je palača podignuta te posvjedočena i s natpisom na pročelju iz 1607. godine. U 19. stoljeću ona je opsežno preuređena i povišena. Tada je spomenik s nepoznatoga prvotnog položaja premješten tamo gdje se i danas nalazi. S nedavno provedenim konzervatorskim radovima otkriveni su ulomci reljefa koji stilskim odlikama govore o djelima romaničke klesarske radionice iz 12. i 13. stoljeća. To su dijelovi liturgijskoga namještaja, možda ograde svetišta ili ograde propovjedaonice, iz neke zadarske crkve. Pored palače nalazi se bazilika Sv. Stjepana. U vremenu građenja palače crkva je opsežno preuređena, a 1632. godine i posvećena kao novi hram Sv. Šime. Ipak, nije moguće sa sigurnošću tvrditi da su romanički ulomci iz građe baroknoga spomenika dijelovi negdašnjega kamenog namještaja upravo iz te bazilike. Međutim, oni znatno pridonose spoznaji o većoj djelatnosti i većem broju djela vrijedne klesarske radionice u Zadru iz romaničkoga razdoblja.

Nedavno je u Zadru umro konzervator Miljenko Domijan (1946. – 2025.). Rodio se u Rabu, a veliki dio života proveo u Zadru. Tu je studirao na Filozofskom fakultetu te diplomirao 1972. godine. Zaposlio se tada u Zavodu za zaštitu spomenika kulture. Godine 1977. postao je i ravnateljem te ustanove te potom dva desetljeća upravljao službom zaštite povijesnih spomenika na zadarskom području. Istaknuo se kao dobar suradnik s kolegama u uredu, kao i onima iz različitih stručnih ustanova, a ujedno i s predstavnicima političkih i crkvenih vlasti. Bio je vrstan organizator zaštitnih zahvata, po čemu je zapažen u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske te imenovan za glavnog konzervatora. Stoga se radom i životom preselio u Zagreb. Na novoj dužnosti osobito važni bijahu njegovi napori uloženi u organiziranje popravka i obnova ratom oštećenih i razorenih spomenika u Dalmaciji i Slavoniji. Vrlo dobro je surađivao i sa stručnjacima iz inozemstva, onima s područja čuvanja i obnove kulturne baštine. Uz posao konzervatora povremeno se bavio također muzealskim i pedagoškim radom, a objavljivao je znanstvene i stručne radove. Važan doprinos kulturnoj javnosti dao je izložbama svojih dokumentarnih i umjetničkih fotografija. Za svoj rad stekao je niz domaćih i stranih priznanja.

Ovim In memoriam tekstovima odajemo počast trima istaknutim stručnjacima i profesorima – akademiku Ivi Petricioliju (1925. – 2009.), Kseniji Radulić (1933. – 1975.) i Marijani Kovačević (1977. – 2015.) – koji su svojim radom trajno obilježili povijest umjetnosti i zaštitu kulturne baštine u Zadru i Dalmaciji. Ivo Petricioli svojim je interdisciplinarnim pristupom, pedagoškim radom i brojnim publikacijama oblikovao akademsku i znanstvenu zajednicu te ostavio bogat opus o umjetnosti Zadra i Dalmacije. Ksenija Radulić, kao konzervatorica i ravnateljica Zavoda za zaštitu spomenika kulture, pionirka podmorske arheologije i predana profesorica, unaprijedila je zaštitu kulturne baštine i educirala nove generacije stručnjaka. Marijana Kovačević svojim je istraživanjima zlatarstva i plemenitih metala, znanstvenim pristupom i ključnom ulogom u repatrijaciji otuđenog križa iz crkve Sv. Frane u Zadru ostavila važan trag u akademskoj zajednici i u očuvanju kulturne baštine. Sve troje ostavili su neizbrisiv trag u znanstvenoj, akademskoj i kulturnoj povijesti Zadra, nadahnjujući buduće generacije povjesničara umjetnosti.

U radu su analizirani i valorizirani gotovo istovremeno podignuti glavni oltar u crkvi Sv. Margarete i tri bočna oltara (oltar Sv. Križa, oltar sv. Ivana Krstitelja, oltar sv. Franje Paulskog) u crkvi Sv. Marije od Porta u Bakru, kroz razmatranje utjecaja i komparativnih modela zajedno s njihovom vremenskom, prostornom i kulturnom kontekstualizacijom. Naime, sredinom 18. stoljeća u crkvi Sv. Margarete na južnoj strani Bakarskog zaljeva podiže se glavni oltar čiji se tipološki srodnici pronalaze u njezinu neposrednom susjedstvu, na sjevernoj strani zaljeva u crkvi Sv. Marije od Porta. U panorami altarističke baštine Hrvatskog primorja i Kvarnera u kojoj od posljednje četvrtine 17. stoljeća prednjače djela u kamenu i mramoru, ovi su oltari drvorezbareni, a osim umjetničkih kvaliteta, ističu se i svojim, za hrvatsko priobalje, neuobičajenim kompozicijama atektonsko građenih retabala. Za razliku od sjeverne Hrvatske gdje su atektonski oltari zastupljeni u većoj mjeri, na području čitave jadranske obale oni predstavljaju tek usamljene primjere. U Bakru, koji tada pripada pod Litorale Austriacum, opremanje crkvenih ambijenata rješenjima udomaćenim na prostoru Habsburške Monarhije odraz je političke uprave koja je i na periferiji vlastitog teritorija željela ostaviti trag svoje prisutnosti.