Ugovori o koncesiji – iskustva i izazovi

Abstract

Translate Article

Take Notes

Odredbama Zakona o koncesijama (Narodne novine br. 69/17, 107/20; dalje: Zakon o koncesijama) ugovor o koncesiji definira se kao upravni ugovor koji u pisanom obliku i na određeno vrijeme sklapaju davatelj koncesije i koncesionar. Ugovor propisuje međusobna prava i obveze vezane uz danu koncesiju na temelju upravnog akta, odnosno odluke o davanju koncesije. S obzirom na to da je koncesija pravo koje se stječe ugovorom kojim javno tijelo daje određena prava na izvršenje ugovornih odnosa osobi privatnog prava, za koncesije je predviđeno da se sklapa upravni ugovor, a ne, kao do 2017. godine, ugovor privatnog prava na koji su se primjenjivale odredbe građanskog i trgovačkog prava. Između ostalog, to znači da je u slučaju spora između davatelja koncesije i koncesionara nadležan upravni sud, a ne kao do sada trgovački sud za sporove koji nastanu kada je ugovor potpisan. Određenje ugovora o koncesiji kao upravnog ugovora omogućava unapređenje dosadašnjih koncesijskih modela pri čemu je ključno postupanje davatelja koncesije i ispravno određenje svih financijskih učinaka prije i tijekom postupka davanja koncesije, a posljedično tome, i u razdoblju trajanja ugovora o koncesiji. U okviru ovog rada autor daje kratki pregled sadašnjeg sustava koncesioniranja u Republici Hrvatskoj s naglaskom na osnovne odrednice koje će jamčiti učinkovito i uspješno koncesioniranje i ostvarivanje vrijednosti za novac, ali i za uravnoteženi koncesijski ugovor između koncesionara i davatelja koncesije. U bitnome je, a kako proizlazi iz ovoga rada, prilikom koncesijskih modela na ispravan način prepoznati potrebu, te kroz detaljnu analizu odrediti buduće sadržajne elemente ugovora o koncesiji kojim će se ostvariti dodana vrijednost kako za koncesionara tako i za davatelja koncesije. Poglavito se to odnosi na koncesijske ugovore kojima se omogućava određena javna usluga. Razvoj sustava politike koncesija nudi niz mogućnosti javnom tijelu, no pritom traži dodatni angažman, administrativne kapacitete i jasno utvrđivanje sektorskih politika.