Rasprave o obrednome pozljeđivanju životinja u indijskoj filozofiji

Abstract

Translate Article

Take Notes

U članku se razrađuju glavne ideje i smjernice rasprava o moralnoj ispravnosti ozljeđivanja životinja u indijskoj filozofiji. U žarištu je tih rasprava obredno žrtvovanje životinja u vedskome žrtvenom obredu. Nagovještaji o nelagodi zbog obrednoga nasilja vidljivi su već u srednjem vedskome razdoblju. Osim rane, još nejasno artikulirane nelagode obrednim nasiljem, buddhizam i đinizam, ali i brahmanizam, u sustavima sāṃkhya i yoga, jasno su artikulirali stav protiv obrednoga pozljeđivanja životinja. Buddhistička će kritika vedske žrtve svoj vrhunac doživjeti u nauku Bhāviveke, u 6. st. U opreci prema njima, u školi mīmāṃsā stali su se razvijati argumenti u korist obrednoga nasilja, i to u vrijeme kad u buddhističkim krugovima zamire kritika nasilne žrtve. Kumārila i Prabhākara (7. st.) oblikovali su u prilog obrednoga nasilja niz domišljatih i istančano oblikovanih argumenata, koje će u 12. st. kritizirati Rāmānuđa. U vrijeme zalaska buddhističkoga utjecaja, vratio se je on starim vedskim nazorima o životinjskoj žrtvi. Važno je naglasiti da se svi argumenti u obrednoj apologetici nasilja tiču samo nasilja u kontekstu vedskoga obreda, ali se nikad ne tiču ozljeđivanja životinja u drugim prigodama.