Polineuropatije

Abstract

Polineuropatije su generalizirana, pretežito simetrična, bolest perifernih živaca, gdje patološke promjene i kliničke manifestacije započinju na distalnim dijelovima ekstremiteta, a potom se postupno šire na proksimalne dijelove. Dijele se: prema vrsti živčanih vlakana na motorne, senzorne, autonomne i miješane; prema tijeku na akutne, subakutne i kronične; prema vrsti oštećenja na aksonalne i demijelinizacijske; prema postanku na nasljedne i stečene. Najpoznatija nasljedna senzomotorička polineuropatija je Mb. Charcot Mariae-Tooth. Stečene polineuropatije imaju široki spektar uzroka te ih dijelimo na: metaboličke, toksične, jatrogene, upalne, autoimune, polineuropatije kod paraproteinemija, polineuropatije kod drugih sistemskih bolesti; polineuropatije zbog deficita vitamina (B1, B6, B12, E), kod malignih i infektivnih bolesti. Od stečenih polineuropatija najučestalija je dijabetička polineuropatija, koja se prezentira različitim oblicima, a najčešće se radi o distalnoj simetričnoj polineuropatiji debelih vlakana. U kliničkoj slici dominiraju simptomi i znakovi tipični za leziju donjeg motoneurona, a dijele se na negativne i pozitivne, te se razlikuju ovisno o vrsti zahvaćenih vlakana. Najčešće uključuju mišićnu slabost uz osjetne senzacije. Tipična je simetrična distribucija simptoma uz ispad osjeta na distalnim dijelovima ekstremiteta, po tipu „čarapa ili rukavica“. Dijagnoza se postavlja na temelju kliničke slike, tijeka bolesti, fizikalnog pregleda, laboratorijskih nalaza i elektrodijagnostičkog testiranja s elektromiografijom. Liječenje polineuropatija uključuje liječenje osnovne bolesti te ublažavanje simptoma povezanih s bolešću. Koriste se lijekovi, koji često imaju skromne učinke uz ozbiljne nuspojave. Stoga je vrlo važno nefarmakološko liječenje uz različite modalitete fizikalne terapije, među kojima središnje mjesto zauzima kineziterapija. Budućnost liječenja nasljednih polineuropatija ostaje genska terapija uz bolje razumijevanje genetike i biokemijskih procesa.