Odnos instituta stvarnoga korisnika i načela zabrane zlouporabe prava u europskom poreznom pravu

Abstract

U radu se daje prikaz i osnovne implikacije presuda Suda Europske unije, u tzv. danskim predmetima. Presude se odnose na šest spojenih predmeta u kojima se ispituje pravo na ostvarivanje izuzeća od poreza na odbitak na isplate kamata sukladno s Direktivom IRD, odnosno dividendi sukladno s odredbama Direktive PSD u slučajevima zlouporabe prava, odnosno izbjegavanja poreza. U navedenom se kontekstu posebno ispituje odnos instituta stvarnoga korisnika i načela zabrane zlouporabe prava u domeni poreznog prava Unije. Tretirajući institut stvarnoga korisnika kao autonomni, objektivni zahtjev dodjele poreznog izuzeća, ali kao i relevantni čimbenik prepoznavanja zlouporabe prava i izbjegavanja poreza, Sud Europske unije, ovim presudama, mijenja dosadašnji pravni tretman dopuštene prakse porezno motiviranog djelovanja trgovačkih društava. Detaljno određujući pojam stvarnoga korisnika te dajući konkretne indicije za utvrđivanje zlouporabe prava, Sud Europske unije ta dva pojma dovodi u odnos međusobnog djelovanja. Otklanjajući potrebu za nacionalnim ili na ugovorima utemeljenim odredbama za sprječavanje zlouporaba, pozivanjem na djelovanje općeg načela zabrane zlouporabe prava, zabrana izbjegavanja poreza potvrđuje se kao izravni izričaj ovog općeg načela. Osim što se time čini daljnji iskorak u razvoju toga načela u pravu Unije, rad će pokazati da je novi, odnosno nadograđeni mehanizam, razvijen ovim presudama, uvelike logičan slijed trenda i doktrina razvijenih ranijim presudama Suda, ali istodobno i jasan pokazatelj političke opredijeljenosti Unije u borbi protiv međunarodnog izbjegavanja poreza i neovlaštenog stjecanja poreznih povlastica.