Translate 
Abstract
Autor u radu preispituje tezu da su postmoderne teorije doprinijele ulasku u epohu post-istine. Kritika se izvodi tako što se diskurs post-istine smješta u širi i stariji kontekstualni okvir narativa o krizi upravljivosti demokracija. Referentna točka tog kontekstualnog proširenja je izvještaj napisan za Trilateralnu komisiju iz 1975. pod nazivom Kriza demokracije: o upravljivosti demokracija (Crozier, Huntington i Watanuki). Izoliraju se sličnosti jezika i pojmovnih odnosa dvaju narativa o krizi. Diskurs post-istine zatim se reartikulira kao ponavljajući narativ opće krize upravljivosti nastale zbog "viška demokracije". Također ga se nastoji shvatiti kao zakašnjelu reakciju na transformaciju onog oblika moći modernog društva priključenog na autoritet znanja/istine, a za koji se sada tvrdi da zapada u krizu, između ostalog pod teretom postmodernističkog naslijeđa. Diskurs o ulasku u epohu post-istine se, konačno, razumije kao vrsta nostalgije za hijerarhijskim, centraliziranim modelom distribucije znanja/istine.
Published Version
Join us for a 30 min session where you can share your feedback and ask us any queries you have
Schedule a call
